80. DUĆAN ČAROBNIH TKANINA

 

        Divni Stranac otvorio je u predgrađu dućan s tkaninama. Bilo ih je svakojakih: svilenih, vunenih, pamučnih, narijetko tkanih, nagusto tkanih, i k tomu od svih mogućih boja. No njihovo je najčudesnije svojstvo bilo da su ljeti čovjeka hladile, a zimi ga grijale. Tako su dobro obavljale svoj posao da zimi nije trebala peć, ni ljeti hladilica.

        Ljudi su u čoporima navalili u dućan, svađajući se usput tko će koliko metara tkanine kupiti. No Stranac je već na ulazu istaknuo natpis gdje je jasno objavljeno da se tkanina ne prodaje, već da će svatko dobiti po svojoj mjeri, i ni pedlja više.

        Kako je svako stizao na red, tako mu je pomoćnik Stranca uzimao mjeru, sračunao koliko tkanine treba za odijelo, i onda triput krojio, jednom rezao, začas sašio. Ni krpica da preostane.

Odijelo se nije plaćalo. Ali ljudi su svejedno bili nezadovoljni.

        “Čemu, Stranče, takva škrtost - ta u tebe su goleme zalihe, a mi bismo rado nadokupili... Platit ćemo pošteno.”

        “Zašto biste kupili, ako vam ne treba? 

“Treba, oh, treba. Odnijeli bismo višak u susjedni grad, i prodali”.

        “Zašto biste u susjednomu gradu prodavali, kad ću Ja i tamo otvoriti dućan”?

        “Da ti uštedimo trud, pa i da ponešto zaradimo. Platit ćemo, ne boj se”.

        “Vi ovu tkaninu ne možete platiti. Ona nema cijene – to jest, daje se u bescjenje, ili se uopće ne daje”.

        “Čudnih li običaja”, uzdisali su ljudi, i izlazili iz dućana razočarani.

        Oko željenoga viška, s vremenom je nastala zavrzlama pustih priča: da su neki, ipak, ispod tezge dobili više od propisanoga, da su neki drugi, noću i tajom, uspjeli nešto drugo i treće... Na sve strane pojaviše se patvorine.

        Jednoga jutra, dućan je nestao. Stranca više nitko nije vidio.

Odijela su i dalje hladila, i dalje grijala. Nisu se mogla ni poderati, ni ikako pohabati. Tada neki među ljudima obratiše pozornost i na to, govoreći:

“Zbilja, imamo sve što nam treba, i dobro nam je do Boga”.

 

Mjera za bezmjerje, a traži se prekomjerje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)