75. DRVO VILOZOVNO

       

        Bila jedna vrba, jedno drvo vilozovno, a nitko od ljudi nije znao da je vilozovno. Neke ptice, možda. Neki mravi, sladokusci.

U struku vrbe, malo ispod pupka, bijaše jedan vrč uzidan, vrč drevnoga vina. Nije vrba za nj znala, ali kad god su prsti vjetra mrsili njenu kosu, i kad bi neki prst kucnuo o struk, o deblo vrbe, krenuo bi odatle neodoljiv poziv put Kitež planine, šireći se u vilovitu šumu, među panjeve i paprat, ispod mahovine, iza mlina, oko vrutka, ludo svuda. I onda bi, neodoljivo još jednom, vilinski puk jurnuo u dolinu put vrbe, i u grbama se njezinim igrao žmurke – a još kad je bila noćna uštap-gozba, sjenama su gađali jedni druge, i grudama žute mjesečine. Kao da je još uvijek doba neznaboštva, narod vila bi zaposjeo sav zrak krošnje, radostan što vrijeme niti ispija, niti izlijeva vrč drevnoga vina.

        Jedne noći, u vrijeme vilozova, jedan je starčić, malko pripit, prolazio ispod vrbe ljulj-korakom. Čuo je cilik vilinskoga puka, i smijeh, kao da oko njega padaju tanane latice od zlata. Pogleda u krošnju i ugleda narod, kojega u  prosvjećenomu dobu ne bi smjelo biti.

        “Hej”, zazvaše ga iz krošnje, “popni se k nama da se proveselimo”!

        “Što hoćete od mene vi izmišljene glave? Najprije vam treba znati  da ne postojite! A onda ćemo dalje, o veselici...”

        “Ne postojimo koliko i ti”! smijala se vilin-čeljad, tresući krošnjom kao kosom mjesečine.

        “Vas ima još samo u knjigama o vilama! A i njih ćemo ubrzo zabraniti”!

        Kako li se slatko smijao krilati puk! Gadjali su ga zlatnim papučicama, ukosnicama, zalijevali ga vinom, spuštali mu zlatovez na košulju. Pripiti svat zaključi da je bolje ostati pod vrbom koja škropi zlatom, nego se zavući u sobu odavno neprozračenu, u postelju odavno nepresvučenu. Sjedne on, dakle, pod vrbu, nasloni se na deblo, i stade se raspitivati o vilinskomu životu i običajima, da vidi jesu li bolji od ljudskih. Kako se slatko zabavljao vilinski puk! Gostili su ga kolačima od meda, i pričali mu bajke o svojemu starodrevnom soju.

        “Najveću smo pogrešku počinili kad smo izmislili ljude”, reče mu ozbiljno jedan stari vilenjak. Rekoše da je star, mada nije imao bora. “Jer ljudi su se oteli našemu nadzoru, osnovali su svoju naseobinu na našemu tlu, i nas proglasili svojom maštom. A upravo je obratno”.

        Starčić se zamislio.

        “Mo`da je zbilja tako”, pomisli.

Misao mu zasvjetluca iza čela kao probuđena krijesnica.

        “A zašto se dopustili...” pitao je služeći se zadnjim trzajima razuma, “zašto ste, dragi moji, dopustili da vas ljudi potisnu, i proglase nepostojećom pojavom? Jer vidim ja, vi postojite, i umiljat ste narod, veselje je vaša priroda...”

        Vile su mu to ovako objasnile:

        “To je zato što mi mislimo samo od ponoći do svitanja. Za sve što je dalje odmahnemo rukom. A oni, nitko im nije ravan u računima za budućnost... I tako nas protjeraše u panj i mlin, pod mahovinu i paprat, i među klikune na vrhu Kitež planine. Za gozbe nam, srećom, ostade ovo vilozovno drvo”.

        “To nije pravo”, rasrdi se dobričina. “Vrlo bih volio da vas susrećem danju, pa i da se priženim k vama”.

Slatko su se smijali luckasti i vrckasti.

“Ne vrijedi ljutiti se. Ljude treba žaliti. Oni se nikada neće moći tako prepustiti jednoj jedinoj noći, kao mi. I sad još i ti, s nama. Noćas te proglašavamo jednim od svojih. Dajemo ti počasni naziv rasčovjeka”.

“Ijuju”! klicao je starčić i dizao put mjeseca vino, od kojega se više neće otrijezniti.

 

 

Smijem reći samo to, da svašta na svijetu ima...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)