48. DRUMSKI RAZGOVORI

 

        Išao čovjek drumom ne pitajući kamo vodi.

        “Ako ja ne znam, zna drum”, mislio je.

        Sustigao je drugoga čovjeka, koji je išao kao da zna kamo ide.

        “Zdravo”, reče prvi čovjek, “milo mi je što te sretoh na ovomu drumu, koji je prilično pust. Reci mi, da li i ti ne znaš kamo drum vodi”?

        “Prija mi što ne znam”, odgovori drugi pješak. “Moj je cilj hodanje, a ne stizanje”.

        “Tako je nekako i sa mnom”, priklopi prvi. “Imaš li nešto protiv toga da izvjesno vrijeme idemo zajedno”?

        “Nemam ništa protiv toga, ako je to samo izvjesno vrijeme”.

        Pješačili su šuteći. Onda se zgrnuše oblaci i udari kiša. Mokar kao žaba, prvi čovjek zirnu u svojega suputnika, i zaprepasti se: na njemu suha košulja.

        “Hej”, povika, “kako ti to polazi za rukom? Suh si, kao da za tebe ne pada kiša”!

        “Zar pada kiša”? upita drugi. “Zamislio sam se, nisam ni primijetio...”

        Kiša uto prestade, oblaci se razgrnuše, izviri sunce, i svom snagom upre u zemlju. Iz zemlje se stadoše isparavati lokve, iz kože se poče točiti znoj. Ubrzo se mokra košulja osuši na čovjeku; i ubrzo se opet smoči, ali sada od znoja. Čovjek je uzdisao:

        “Ne zna se što je gore: biti mokar od kiše, ili od vlastita znoja”.

        Onaj drugi ne reče ništa, pa ga prvi opet kradom pogleda. A na drugomu suha košulja.

        “Zar se ti ne znojiš, prijatelju”? upita ga. “Zar tebi nije vruće pod ovim žeženim suncem”?

        “Zar sunce žeže”? upita suputnik. “Nisam primijetio”.

        “Čudan neki svat”, prmrmlja onaj prvi, pomalo zlovoljno. “Njemu kao da ništa ne mogu ni kiša ni sunce. Ali naći će se nešto što će i njega zasmetati...”

        Drum uto sustiže obalu rijeke, preskoči ju, i nastavi dalje. Ali mosta nigdje na vidiku.

        “Što ćemo sada”? zabrinu se prvi. “Mislio sam da ovaj naš drum zna što radi, a gle... ne zna. Moj cilj ipak nije da se utopim. Niti da ovdje ostanem”.

        “Zar gubiš povjerenje u drum već na prvoj obali? Prijatelju, zašto bismo ovdje ostali kad možemo prijeći rijeku”? reče onaj drugi, zakorači svrh vode, i uskoro se nađe na drugoj obali.

        Prvi je buljio u njegov lik s prijeke strane,  preneražen.

        “Jesi li zbilja na drugoj obali, ili je to neka osobita čarolija”? doviknu.

“Kakva osobita čarolija? Samo ova oko nas”, odgovori mu suputnik. “Hajde, ne časi, već prijeđi i ti. Imamo još dobrano drumom drumiti”.

Prvi pješak pruži tad korak nad vodu, i ne vjerujući reče:

“Kad može on, mogu i ja”.

Zakorači i potone. Stade ga grcanje i vika za pomoć. Rijeka ga stegne svojim virovima, i ponese kud se njoj htjelo. Čovjek se batrgao, ali se na kraju utopio. No odmah po utapljanju on izgaca iz rijeke na obalu, suh. Dok je gacao, voda je ostajala spokojna, nenarušena.

“Što se dogodilo”? upita zbunjeno.

“Ništa naročito”, reče čovjek, i pruži mu ruku da mu pomogne do sebe. “Idemo dalje, ima nam još druma i drumovanja”.

I pođoše.

Naleti opet kiša, a onaj drugi suh. Zažegne sunce, onaj drugi u hladu. Dođe opet rijeka bez mosta, a jedan se iznova utopi, onaj drugi prijeđe prijeko. Išlo tako nekoliko puta. Onda se prvi poče u sebi komešati, vrpoljiti, koprcati:

“Jesi li ti sablast, prijatelju? Jesi li nečija uspomena? Nečija otkvačena sjena? Jer zašto te ništa oko nas ne dotiče? I tko si ti meni? Zašto smo mi zajedno”?

Prijatelj odgovori na njegove misli:

“Mi smo ti i ja. Mi smo ja i ti. Staro društvo”.

I stade te tri rečenice pjevušiti kao koračnicu. Prvi ga je slušao gomilajući nestrpljenje.

“Dobro, znam da smo mi ja i ti. Ali kako to da jednomu od društva - tebi - ni sunce, ni kiša, ni sila teža ne mogu ništa”?

“Sunce, kiša, sila teža, i sve drugo, lice su Božje, dragi moj ti. Bog ima na milijune lica, ali ih uvijek On Jedan nosi. Možeš birati da Mu gledaš jedno od lica, ili da gledaš Njega. Ja sam izabrao. I zato je sa mnom tako”.

“A jesam li ja tebe sreo...” propenta prvi čovjek, “zbog toga da bih... na određen način... zapravo... kako to reći... sebe sreo”?

“Ti si već otpočetka imao povjerenje u drum, sjećaš li se? Sad si se uvjerio da drum zna što radi. Pusti mu se, dakle. Što se tiče tebe i mene, hm, ne gledaj nas razroko. Radije slušaj kako put razgovara sa svojim ciljem, dvojezično: i uživaj u razgovoru”.

 

 

ŠTO U UMU, TO NA DRUMU, ŠTO U SVIJESTI, TO NA CESTI.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)