67. DRUGO VRELO –

POMOĆU TEBE PJEVAM SEBI

 

        “Nikada nećeš ispjevati nešto tako savršeno, kao što je naš život u dvoje”, nastavio je Stranac, izronivši iz vrela, suh kao sunčeva zraka, i jednako tako nesavitljiv.

        “Zašto”? zažubori vječno njezino pitanje.

        “Zato jer naš život u dvoje Ja diktiram Sebi. Kako ga onda možeš ti ispjevati”?

“Pa gdje sam tu ja, što ja tu radim”?

“Ti si Moj papir, ti si Moja olovka, ti si Moja slovnica. Pomoću tebe pjevam Sebi o Sebi. Ili, ako hoćeš, ti si Moj vrč kojim zahvatam vodu i tažim žeđu. Ali ti ne znaš što je žeđa, kao što ne znaš što je utaženje“.

“Od svega što si rekao najviše volim riječ “moj”.

Žena to reče tiho i odlučno, spustivši pogled u svoj prazan vrč, do dna. A onda digne vjeđe i dodirne Ga zaljubljenim okom. On joj zaroni do dna oka, proboravi tamo tražeći nešto davno u vrelu izgubljeno, i reče polako, milujući riječ riječju:

“Mogao bih reći i da si ti Moj način kojim izjavljujem Sebi ljubav”.

Ženi se tad razbije vrč u ruci, samokretno. Ona vrisnu:

“Sebi, sve samo Sebi! A meni, što je sa mnom”?!

“Papir ne može pisati, zar ne, jer kad bi mogao, po njemu se ne bi moglo pisati. Olovka ne može sama pisati, njom se piše. Ni pismena ne mogu pisati, pomoću njih se piše. Naš se život pomoću tebe prelijeva iz Mene u Mene”.

“I to je sve o meni”?

“Što bi ti htjela? Bez tebe ne bih mogao Sebi pjevati”.

 

 

POUČAK NESPREMAN.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)