Pozvana u dvorac tvoje duše, nedočekana od sluškinja vremena, uspinjem se stubama kamenenim,tražeći u bezbrojnim zrcalima tvoj odraz, koji mi je nagovjestio tvoj dolazak..

U tkivo moga postanka, urezana slova tvoga imena, duboko, duboko..Urezana oštrim dlijetom, užarenog vrha, ognjenim i usijanim, da nikad ne zaboravim da postojiš..

Dotičem svoje srce prstima, nježno, i ožiljak imena tvoga, koji ne boli, jer je svjesnom ljubavlju načinjen..

Ulazim u sobu, gdje je na dugačkom stolu, za gozbu pripremljen samo pehar vina i kolačić,mirisnim uljem natopljen, tvojim dlanovima načinjen..

Dovoljno za nas..

Dovoljno za sve koji čekaju na nas..

Dovoljno za eone čekanja i bezbrojne redove onih koji još uvijek čekaju..

Gutljaj krvi u peharu,zalogaj života,iz tvoje ruke,otvorit će beskraj..

Tko je ljepotica, a tko zvijer,  koju čekam u trenutku svih čekanja?

Ja sam samo ona koja će u trenutku svih trenutaka shvatiti da je zaljubljena u oboje

koji u tebi žude za istinskim sažimanjem...

Ja znam da me gledaš, iza svih velova, i čekaš moj uzdah straha kad te vidim u obličju koje nitko ne smije vidjeti..poput meduze,koja pogledom skamenjuje, poput bića koje samo jednim pokretom trga svijest u komadiće--

A ja te ljubim, u svim oblicima u kojima ćeš se pojaviti predamnom..Spremna na umiranje, trganje, komadanje, jer...

Sve to sam i ja..Istina u tebi oslobađa istinu u meni..

Netopiri na oknima prozora tugaljivo čekaju trenutak kada ćeš se pojaviti, nadajući se kapljicama esencije tvoje.. Smiješni u svojoj malenoj žudnji, ne slute da će ostati vječno gladni, jer, ti hraniš tek kad uzmeš one koje ljubiš do kraja svih krajnosti.

Ne može se tebe voljeti, a ostaviti dio za sebe.

Tebe se voli potpuno-ili nikako.

tko je spreman dati sve

dobit će sve.

Mogu li to oni siromašni netopiri na oknima tvojih prozora, koji bi ugrizom ukrali kap tvoje krvi duše, pa nestali?

Ne..vječnost sa tobom je vječnost potpunosti...