22. DOVRŠI MOJ POSAO, MOLIM TE

 

        Iz sela u selo jurne vijest da je viđen na crti dolazeće ceste. Čekalo se cio dan; pred noć su čekanje preuzeli ognjevi. Gorjeli su do prvih praskozora. Ali Stranac nije došao. Ni sutradan nije došao. Nije došao ni svih sedam dana u navezu. Ni cijele godine. Uopće nije došao. Došla je samo vijest da On dolazi, dolazi, stalno dolazi.

        Onda su iz sela u selo krenuli vjesnici, bubnjari, najavitelji, prepričavatelji Njegovih čuda i Njegova nauka. I stadoše se rojiti kao u rodnu godinu košnice, u kišnu godinu vrijesnice, pod zrelo ljeto krijesnice. Na svim se stranama pričalo i slušalo, prepričavalo i dopričavalo. Podigoše se pričaonice, slušaonice, najprije drvene, potom ciglene, potom mramorne.

 

        U selu je samovao i jedan čovjek, o kojemu nitko nije znao baš ništa reći, osim, možda: odavno ga ne primijetismo. Taj je neprimjetni čovjek jedne noći čuo glas u snu, koji mu je zakazao sastanak tamo na crti dolazne ceste, na nepomičnoj crti. Toliko se jarko zarinuo taj glas u glavu čovjeka, da je ovaj smjesta jutrom pohitao put crte dolazne ceste. Crta, iako nepomična, stalno je pred čovjekom odmicala, čovjek je hitao sve brže, a ona odmicala sve brže. Ali Dolaznik se zaista pojavio: točkica na obzoru, koja raste i prilazi likom mladića, korakom pješaka. Poletno i veselo, kao da je samo dan, dva, koliko Ga nije bilo - a ono tolika stoljeća.

Neprimjetni Ga je čovjek dočekao s pogačom i čašom mlijeka.

        “Hoćeš li u selo, Gospodine? Pod nečiji krov, svejedno čiji? Mora da si umoran, toliko već dugo putuješ“.

        “U selu Me ne vide. Samo Me ti vidiš“, odgovori Stranac. “A moja je kuća ovdje”.

        I on pokaže na čovjekove grudi.

        “Znam”, reče čovjek. “Mnogo sam te puta u njoj ugostio. Mada si Ti u njoj stariji domaćin od mene”.

        “Vidim da su te stvari Tebi jasne”, reče Stranac, uzme čašu, i otpije malo mlijeka. Potom otkine od pogače. Sjeli su na rub ceste, uz jarak. Prolazila su vozila, kojima su tutnjali znalci i navjestitelji Divnoga; bili su toliko obuzeti svojim poslanstvom, da nisu skretali pogleda s obzora, koji ih je čekao. Nisu vidjeli tko sjedi uz rub ceste; a da su vidjeli, ne zna se bi li prepoznali.

        “Ne znam kad mi je jelo i pilo tako prijalo”, izjavi Stranac, vraćajući čovjeku čašu dopola punu, i polovicu pogače. “Zamolio bih te da ti dovršiš Moj posao”.

        Čovjek je tiho jeo i pio, stalno gledajući lice Divnoga.

        Kad je progutao zadnji zalogaj, uvidio je da je sam.

 

        “Ovo sam sâm sebi priredio”, mrmljao je vraćajući se kući sporim korakom, odjednom umoran. Ljudi su se kraj njega nekuda žurili. Ne bi ga ni primijetili da ih nije pitao kamo će. Oni mu doviknuše da će se u susjednomu selu odr`ati veliki skup, na kojemu će biti najnovijih vijesti o Stalno-Dolazećemu.

        “Zašto ne pođeš s nama”? ponudiše mu neki mjesto u kolima. Čovjek je odsutna duha uljezao u kola, stalno misleći o snovolikomu susretu tamo na crti ceste, na nepomičnoj crti dolaznici.

        Kad su stigli u susjedno selo, trg već bijaše prepun svijeta. Čekali su govornika iz grada. Taj je govornik bio glasovit, obarao je s nogu, i zaradio zbog toga naziv Strujnoga udara. On je trebao govoriti o susretu s Njim, o susretu koji je pravilan a nesputan, i koji se događa na ovakvim susretištima. Kad je Strujni udar ošinuo moćnim glasom po gomili, mnogi su pali u nesvijest, a mnogi uzvikivali na nepoznatim jezicima.

Neprimjetni čovjek slušao ga je pognute glave, i dalje obuzet mislima o svojemu jutrošnjem doživljaju. Onda začuje riječi:

“Nisam li ti rekao da Me oni ne vide”?

Podigao je pogled i ugledao za govornicom Njega – Divnoga. Ustane, htjede poletjeti, htjede kriknuti, htjede se oteti tijelu. Ali Stranac podiže ruku, kojom ga je ukipio na mjestu; i obrati mu se izravno, riječima:

        “Oni vide što oni mogu vidjeti, čuju ono što žele čuti, događa im se ono za što su spremni. A tebi kažem: Mene se može prepričavati samo vlastitim `ivotom. Hej ti, da, nitko drugi nego ti - nisam li te nešto zamolio, tamo na cesti”?

        “Zapovijedaj, Gospodine”, progovori čovjek punim srcem, ne otvarajući usta. “Ne moli me, zapovijedaj”.

        “Zamolio sam te da dovršiš Moj posao”.

 

 

        Neprimjetni čovjek Ga je dobro čuo, još bolje razumio.

        Iz istih se stopa dao na posao.

Zavolio je sve ljude u svojemu selu. Sve ljude u susjednomu selu. Sve ljude.

 

 

        Jednostavno? Baš i nije.

 

V. Krmpotić