sa njim zaći u šumu znači napustiti već prohodane staze.... po mekanom tlu i šarenom lišću.... poskliznuti se i nastaviti dalje uzbrdo.... udisati težak miris zemlje....
to su oni trenuci kada ne pričamo.... dogovaramo bez riječi.... kimnuti glavom prema vrhu, znači; prema vrhu.... nezaobilazno.
u blatu se naziru tragovi životinja i tragovi onih koji su poput nas....
u njegovim očima dubok osmijeh.... i odvažnost i drskost da se sve ostavi neka čeka.... dok se ne vratimo.... kao ogledalo kontra za sve moje obzire.
zadihani, uspinjemo se do kraja.... pod koracima, kotrljaju se grumenje i stijenje nizbrdo....
prstima skidamo nevidljivu paučinu između naših lica.... da bi dotakle se usne....
mi vjerujemo u nagradu.... nagrada je veličanstven pogled.... nagrada su trenuci za naše osjećaje....
zagrljaj....
tako da se sve molekule priljube, svi atomi bića pomiješaju plešući u krug.... dok se srce u srcu i duša u duši ne raspline....
na povratku se pridržavamo putokaza.... preumorni za hrabrost.... pretromi za energičnost....
on drži moju ruku....
pratimo oznake na putu natrag.... doma.... i ništa više.