97. DOM I SVIJET

 

Bio jedan jedanaesti korak, koji se odvojio iz naveza svih koraka prije i poslije njega. Iščupao se, i krenuo u svijet tražiti sreću. Ostadoše deset koraka prijašnjih, i neizvjesan broj potonjih malo začuđeni, i sa sitnim posrtajem nastaviše kuda su naumili.

Jedanaesti je hodao cestom sam, uživajući u tomu da može krenuti na koju mu se god stranu svijeta prohtije, da može i ne krenuti, da naprosto može mnogo toga što prije nije mogao. Poskakujući ovamo i onamo, putovao je čas na jug, čas na sjever, kao da mu je cilj da ne stigne nigdje, ni u kakvo posebno mjesto, koje bi se moglo imenovati, smjestiti u neki određen kraj i predjel.

Pjevuckajući i vragoljajući tako, sretne putem jednoga ratnika, koji se vraćao iz boja, krvav i smrtno umoran.

“Kuda si namjerio”? upitat će korak.

“Kući – samo i jedino kući”, zasopio je ratnik. “Na izmaku sam snage. Dobro bi mi došao svaki korak osim mojega. Kako bi bilo da mi se pridružiš“?

“Ne volim taj smjer, kući”, zabrunda jedanaesti. “Više volim smjer u svijet”.

“Avaj, ne znaš ti što je kuća, i koliki je ona melem – pogotovu kad se u svijetu naživiš kao ja”, zaleleče ratnik. “S ovim ostatkom koraka jedva ću stići dalje od one šume, a ti bi mi mogao pomoći tamo do obale rijeke, gdje ću već naći lađara da me spusti niz rijeku”.

“Pa dobro”, udobrovolji se korak, umiješa se u ratnikov hod, i tad svi krenu osnaženo, ohrabreno, hitrije, veselije. Dođoše do šume, prođoše kroz šumu, izbiše iz šume.

“Ja bih se sada s tobom pozdravio”, reče jedanaesti korak.

“Ako Boga znaš, ostani još samo malo – samo do obale rijeke, rekoh ti...”

“Pa dobro”, udobrovolji se opet korak, i nastaviše hrlo, bodro, bez zastoja. I stigoše na obalu velike rijeke. O vrbinu granu bijaše privezana lađica. Ratnik zazviždi, i  pojavi se čovjek, lađar.

“Možeš li me spustiti niz rijeku do toga i toga grada”? zapita ratnik, udarajući se po kesi pripojasnici. Čovjek reče da može.

“Ti si iz toga grada”? upita korak na rastanku.

“Ne”, reče ratnik, “moje selo još je prilično daleko, put vodi u planinu, kroz klisure i gudure...”

“Pa kako ćeš“? upita jedanaesti korak. “Zar ne vidiš da si samo s mojom pomoću stigao do čamca? A kako ćeš poslije sam? K tomu, krvariš... gubiš i ovo malo snage što još imaš.”

“O tomu ću misliti kad stignem u onaj grad”, uzdahne ratnik. “U čamcu ću se odmoriti, možda mi pođe za rukom i da malo odspavam. Tri dana nisam oka sklopio”.

On izvadi iz pripojasnice nekoliko dukata, i nehajno ih uruči  lađaru. Tada zakorači u čamac zvekećući teškom ratničkom opremom; i mahnu na pozdrav jedanaestomu. Ovaj je u međuvremenu bio iskočio iz ratnikovih nogu, i sjedio je na obali, sunčajući se.

“Neka ti Bog naplati dobrotu”, viknu ratnik hrapavim glasom, ganut kao da se oprašta od najrođenijega.

Jedanaesti korak tad uskoči u čamac.

“Ne mogu te pustiti da se tamo zlopatiš“, reče. “Lako ću se ja vratiti, samo da tebe otpratim”.

Plovili su i uživali gledajući sela i gradove, koji su se nizali obalom, kao slike iz neke davne mašte. Jutra i večeri smjenjivali su se saneno, bezglasno.

“Ovo se zove život”, reče korak, protežući se na palubi.

“Slažem se”, prisnaži ratnik, skine oklop i čizme, pa se protegnu i on.

Kad su poslije nekoliko dana stigli do obale velikoga grada, od silne jurnjave i gurnjave jedanaesti se korak i ratnik malone zagubiše jedan drugomu. Zato se jedanaesti opet uvrzma u noge ratnika, pa nastaviše niz gradske ulice i trgove, raspitujući se za put u to i to selo. Hodali su cio dan bez odmora, sunce žeglo, a prašina gušila, pa su se i podosta umorili. Ratnik reče koraku:

“A ti sada pođi, vrati se. Jer nisam rekao istinu kad sam rekao da je moje selo daleko, da put vodi kroz planinu. Moje selo je jako daleko, i put vodi kroz sedam planina. Ne znam hoću li živ stići. Ali ti se vrati, jer već si se sa mnom sit nahodao, i više nisi u snazi kao kad smo se sreli”.

“Ja odlučujem kuda ću i s kim ću”, reče tada korak.

“Ali ti si rekao da voliš ići u svijet. A ja idem suprotnim smjerom, kući”.

“Istina, ti ideš kući, ali to je za mene svijet”, vižlasto će korak.

I nastaviše.

Kad počeše prvi usponi, korak osjeti da sustaje. Ratnikovo  koljeno zacvili. Leđa se jaukom javiše u odvrat. Ratnik tada skine opremu, raspaše se, sjedne pod omoriku, i tiho reče:

“Prijatelju, duša me boli, oči mi se sklapaju, trnci me podilaze. Nisam ti rekao istinu: ja nemam kuće. Mi se penjemo preko planine, kroz klisure i gudure, zato što ja sebi bajam i sanjarim da tamo iza planine ima neki dom, koji je moj. Kad si mi onomad povjerovao da imam kuću, to mi je puno značilo: nakratko sam i ja povjerovao da ju imam”.

“Oh dragi moj”, zapišti korak radosno, “to je upravo ono, što sam tražio: da ništa ne imenujem kao svoje, da ništa ne obilježim kao cilj. Ti si mi najpoželjniji drug na putu kući, koju zajednički nemamo”.   

 

 

  KAD NA PUTU NAĐEŠ SVOJ KORAK, NAŠAO SI SVOJU KUĆU.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)