Duga, valovita cesta ostajala je u daljini dok su se pred našim junacima pružale zelene livade i izorane njive. Brežuljci ogrnuti gustom šumom kao da su čekali neke nove pustolovine.

Djeca su nestrpljenje kratila pogledom kroz prozorska stakla busa.

Na livadama i u dvorištima prepoznavali su purice i kokice. Sve je bilo popraćeno vedrom pjesmom:

„Mi smo djeca vesela,

         rado bi se igrala“.

-Kad ćemo stići, učiteljice Vlatka?- zapitkivala su djeca.

-Ja jedva čekam vidjeti coprnice! –uzvikne Ivana.

-Još samo malo junačine, a onda se pripremite na svakojaka čudesa-reče Darko.

-Tu, tu!  Evo našeg busa u malo zagorsko selo Sekirišće.

Kuća do kuće, znatiželjni ukućani uz cestu, psi i mačke preko ceste, sve živo i veselo. Vrapčanci su odmah prepoznali mjesto gdje se trebalo zaustaviti. Nije ni bilo teško jer su ugledali veliki plakat s coprnicama, doduše ne još onim živim. Bolje se prije pripremiti jer  im nije bilo baš svejedno.

Nasmijani domaćini čekali su svoje nove prijatelje kojima će rado pokazati sve čari svojeg mjesta i začarane šume.

Poskakala djeca iz busa i plašljivo se počela približavati njima.

-Dobar dan ,domaćine-pozdravi Darko.

-Dobro došli, dragi gosti!-uzvrate dječica Područne škole Sekirišće.

Ruke im pune domaćih kolača koje je pripremila domaćica Ružica, a svakom gostu nude veliku crvenu jabuku.

-Bez straha, nije otrovna, ovo nije bajka o zločestoj vještici i Snjeguljici, već o dobrim coprnicama-nasmije se Petar, njihov novi vodič.

-Kakvi fini kolači, štrukli, gibanica-pohvale učiteljice male Sekirišćance.

-A kakve ste tek lijepe suvenire izradili. Bravo,  djeco!- veli Janja.

Nakon međusobnog upoznavanja , domaćini su im htjeli reći i nešto o kraju u kojem žive. Silvio i Sanja recitirali su o jeseni u Zagorju. Istina, ulovila ih mala trema, ali zato su ih gosti nagradili velikom pljeskom.

 

 

 

Kako i ne bi kad su bili tako zgodni u narodnim nošnjama i baš  su se uklapali u krajolik svojim bojama i veseljem.

Lorena im je pročitala svoj sastavak pod nazivom:

              Moje  selo

Ja  živim u Sekirišću. To je malo selo, ali mojem srcu drago. Ujutro kad se probudim , čujem ptičice kako pjevaju. Sunce mi obasja lice i tako vesela krenem u školu.Ima malo đaka, ali smo dobra djeca i pravi prijatelji. Poslije  škole skačemo  po zelenim brežuljcima. Beremo  jagode i trešnje pa ih zajedno jedemo. Dječaci u šumi beru gljive. Djevojčice naberu cvijeće za svoje mame. Kad se spusti noć ,odlazimo iz prirode  u svoje krevete. Mjesec i zvijezde sjaje iznad našeg malog sela. Dok mi sanjamo lijepe snove , naši roditelji nas  čuvaju. Mi  jedva čekamo jutro i novi susret sa svim ljepotama našeg sela.

       

 

A sada malo muzike za zagrijavanje- najavi  coprnjak Petar.

Plesala bi djeca , ali ne smiju se previše umoriti  jer ih tek  sad čekaju pravi napori i najveća uzbuđenja.

-Djeco , spremni smo za put u šumu, ali nikako ne smijete bez“ putnica“. To je začarana šuma i netko bi se mogao izgubiti-upozori ih on.

-Ja ću vas voditi jer se mene coprnice boje. Zagusti li, pokušat ćemo im  nekako pobjeći-reče.

-Evo svakome njegova putnica, a na njoj možete napisati svoja imena-objašnjava im.

-Sada skupite svu hrabrost i dobro otvorite oči –doda. Krećemo!!!!!