U vječitoj borbi za prevlast, tko je jači, a tko kači, zaboravili smo na kraju svega, sa kim se zapravo borimo, i zašto se borimo..Naravno, ne svi, samo pojedinci...Sindrom dokazivanja nečega, postaje bolest dokazivanja bilo čega, samo da se nešto radi, jer...postaje monotono, ne dokazivati ništa..Trend je dokazati istinu, trend je dokazati sebe kroz tu istinu, trend je stalno pričati i pričati, dok se jezik ne zapetlja i pjena ne izbije na usta od silne priče..Netko silom želi dokazati da je najpametniji, pa druge želi uvjeriti da je jedino on kompetentan otkriti pravu mudrost postojanja...Svi drugi ništa ne znaju..Pa, kad drugi postaju jednako pametni, e, onda nastaje problem: onaj tko je druge naučio pameti, sam više nije dovoljno pametan jer su svi odjednom pametniji...I sad- treba smisliti nešto drugo čim bi se mogli dokazati, a nije pamet...Pa se počne kopanje po arhivi vlastite podsvijesti, ali, tamo ne bude ničeg novog, sve je prekopano..Pa se zaviri negdje gore, ali, to je već malo teže dokazati da uopće postoji, jer, tko je dodirnuo nedodirljivo, i uspio dokazati da to postoji?

Igre bez granica, i granice koje više ne poznaju igre..Pa se pitam: da li je potrebno uopće dokazivanje, kad svi u sebi imamo sve? Pokušamo li odgovoriti na ovo pitanje, već nešto želimo dokazati, a tu se onda upliću kompleksi, tko je jači, pametniji, mudriji...

Mislim da za trenutak treba zastati...I za trenutak  zašutjeti..Tek u tišini vlastite odaje duše možemo čuti neke odgovore koje uporno tražimo od dokazivača, da bi ih na kraju i sami opet počeli dokazivati...

Čuh jednu zgodnu priču, o jednom čovjeku koji je silno želio dokazati svoju vjeru i snagu..Zastao je kraj jednog raspela kraj puta, i zamolio Isusa da on umjesto njega bude na križu..Isus mu reče:" Dobro, ali, moraš šutjeti i biti nepomičan kao ja..Što god vidiš i čuješ...Inače me nisi dostojan..

Čovjek, želeći se dokazati, popne se na križ.. U sumrak, dođe jedan bogataš pred raspelo, pomoli se, i ode, zaboravivši torbu s novcem..

Čovjek na križu je šutio..Tada dođe jedan prosjak, i vidjevši novac, sretan, uzme ga i krene dalje..Čovjek nije izdržao..Siđe sa križa, i potrči za prosjakom, uhvati ga i kao lopova, preda ga policiji..

Tada se sav ponosan vrati Isusu..

"Ti si pogriješio..Uopće me nisi dostojan.."-reče mu..

"Da si šutio, prosjak bi nahranio obitelj, koja će sad umrijeti od gladi, a bogataš bi zakasnio na brod, koji upravo sad tone, i svi koji su u njemu će poginuti..."

Svrha tišine ponekad zauvijek nihilira potrebu za dokazivanjem...I osvrtanjem na nepotrebne, sitne provokacije, koje su daleko od one jedine i sveopće više svrhe radi koje smo se baš u ovom vremenu inkarnirali...Nakon ovoga masakra u Norveškoj, pitam se, vrijedi li naše svjetlo koje imamo i pozitivnu energiju koju svi možemo stvoriti, koristiti za tako banalne stvari, kao dokazivanje i prokazivanje??? Baš to svjetlo koje imamo, trebamo koristiti da ga ujedinimo sa svim malenim svjetlima koji blistaju, rašireni po ovom svijetu, kao malene krijesnice u mraku? Vrijeme tame je neumitno tu...  Transformacija svijesti se ne može dogoditi u jednom trenu...Ali se počinje događati..I daleko je odmakla... Ako je i ovo što pišem dokazivanje, a vi me prekorite...Mislim da je ovo samo osvrt...Dalje je na nama....