39. DOKAZ
“Ja sam u svakomu od vas”, govorio je Divni Stranac jasenarima, kako je selo prozvalo zbor pod jasenom. “I jer sam u svakomu od vas, i jer kažete da Me volite, onda ne možete jedni drugima nenavidjeti, jedni se s drugima svađati, jedni drugima o glavi raditi”.
Nije se imalo što kazati.
“Jer što god jedni drugima radite, to Meni radite. Kad jedni druge ogovarate, Mene ogovarate. Kad udarite bližnjega, Mene ste udarili. Kad pljunete na njega, na Mene ste pljunuli”.
Nije se imalo što kazati. Sve su glave bile pognute kao žetveno klasje.
“Ne vjerujete Mi,” reče Divni Stranac. “Ne vjerujete da sam Ja u vama”?
“Dijelom, Gospodine, ili cio”? upita netko jedva čujno.
“U svakomu od vas ima jedna kap Mene. Ali svaka je Moja kap cijelo, oceansko Ja. Ja sam nedjeljiv, iako se brojim na kapi, Ja sam razumu stranac, iako Me srce dobro zna. Preostaje vam samo da Mi vjerujete”.
“Kad bi nam dao neki mali dokaz da je tako... da si Ti zbilja u nama...”
Stranac ustade, pogleda čovjeka, i reče:
“Eto Me večeras kod tebe. Tada ću ti dati dokaz”.
Ljudi se raziđoše, šutke, poneko zavideći onomu, kod koga će Stranac večeras navratiti. A čovjek, on je problistao od radosti. Odjurio je kući, naredio ženi da kuću od tavana do podruma uredi i osvjetla, zapovijedio je snahama i kćerima da spreme svatovsku gozbu, sinovima da što manje govore kad Stranac dođe, i da u ime dočeka okite vrata dvorišta. I da stoje na njima kao počasna straža.
Kad se smrklo, naiđe pred vrata neki odrpanac, star i krezub.
“Udijelite nevoljniku”! bugario je.
Ali ga mladići stadoše tjerati.
“Gubi se! Taman si stigao da nam pokvariš svečanost”, rekoše.
Ali krezubi poče nesnosno cviliti, kao pas kad ga odalamiš.
“Udijelite, udijelite”!
Čuo viku i komešanje domaćin, pa izašao da vidi što se događa. Dvorište se napunilo povicima, ječanjem, i smradom od prosjačkih dronja. Domaćin se razbjesni.
“Zar nam je ta smrdež baš sada naišla? Izbacite ga”! dreknu.
Sinovi, krupni i rabijatni, pokušaše otjerati naljeznika, ali se tvrdoglavac nije dao udaljiti, držeći se rukama za ogradu od dvorišta. Onda jedan od mladića opali prosjaka preko lica, da je pljesnulo i zveknulo. Jaučući, prosjak se izgubi u tami.
Prođe neko vrijeme, i iz tame izroni Divni Stranac, sam. Priđe mladićima i upita ih je li to ta i ta kuća. Oni Mu se pokloniše, i kićenim Ga, blagdanskim riječima pozvaše da uđe. Istrči domaćin, bez daha, za njim se natisnuše ukućani, svi u svečanim odijelima, namirisani, blistavi, uzbuđeni. Stranac, u Svojemu svakodnevnom odijelu, priđe kućnomu pragu, i tu zastane. Okružiše ga da mu pridrže ogrtač ili štap, ali On toga nije imao. Jedino što je imao, bijaše bijela marama, koju je rukom držao na obrazu.
“Obećao sam ti da ću doći, i došao sam”, reče domaćinu. “Ali Me u međuvremenu zadesila nezgoda, zbog koje neću moći prihvatiti čast tvoje večere”.
Radost se naglo utuli, čak se i svečana odjeća otrombolji.
“Nezgoda? Kakva nezgoda može Tebe zadesiti”? protisnu domaćin, ojađen.
Stranac otkrije lice. Na obrazu se vidjela ožeglina od vrućega udarca.
“Maločas Me netko udario”, reče. “Stoga Mi je muka govoriti. Niti bih mogao ljudski večerati s vama. Pa ti dođoh reći da ti ne mogu u kuću”.
Kako s kim, tako s Njim.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)