Gledam, slušam, mirišem..Iz kotla se svašta osjeća..

Bože, ovih dana, nema šta nije ubačeno unutra.

Ono: da ti uništi i zadnju nadu u neku bolju perspektivu, ne za nas, nego za našu djecu..

I taman pomislim, kako jedino optimizam može pomoći, danas, ovdje, osvane serijal o optimizmu.

Naši svemiri su povezani, definitivno jesu.

Čitam ovih dana najnovije vijesti, svašta nešto se nadrobilo u toj lončini pesimizma. Uskoro bi nam mogle nestati neke namirnice, koje su nam svakodnevno na stolu, ribe, jer radi globalnog zatopljenja, smanjit će se kisik u moru..Jabuke i ostalo voće, radi preoštrih zima i pretoplih, sušnih ljeta..kikiriki, kava (kojoj se sad već raspolovio prinos, zbog bolesti uzrokovane klimatskim promjenama), voda će biti skupocjenija od zlata..itd, itd..

Mladima uskraćuju mogućnost samozapošljavanja, ukidanjem novčane potpore.

Roditelji su izgubili pravo da sami odlučuju, hoće li cijepiti djecu, iako u nekim slučajevima vide da cjepivo uzrokuje bolest i čak autizam kod djece.

Država ima veće pravo nad djecom, nego roditelji, koji su ih stvorili i dali im život.

Za koga zapravo rađamo djecu? Za državu, koja nad njima odmalena stavlja monopol.

Ako ih ne cijepimo, ako ne idu u školu, da ne pričam o drugim stvarima, država ih ima pravo oduzeti..

Ponavljam: Za koga mi rađamo djecu? Doći će vrijeme kad će čipiranje biti obavezno, i neće se pitati, treba li ili ne..

Pa onda..sve te jurnjave i zveckanja, Rusi, Ameri, Eu, mali ljudi mogu samo pratiti njihove beskrajne konverzacije, i nadati se da nikom neće pući film u kriznom trenutku..

Virusi harače, sve u 16. Ebola se pojavila u Kanadi, Svinjska gripa opet uzima žrtve..

I na sve to, kao šlag na tortu, mali zeleni jedva čekaju da uskoče i svoj tal od čovječanstva uzmu..

Stišavam vatru ispod ovog kotla pesimizma, zatečena jednim saznanjem:

ATOMI SE SASTOJE OD 99,99999999% PRAZNOG PROSTORA.

TO ZNAČI: RAČUNALO U KOJE GLEDAMO, STOLICA NA KOJOJ SJEDIMO, I MI SAMI, U OVAKVOM OBLIKU KAKVI JESMO, GOTOVO DA NE POSTOJIMO..

I shvatih poantu ovoga broja, kojeg mi se ne da riječima izgovoriti:

99,99999999%...

Sve to što je oko nas, zapravo je većinom praznina..Fizička dimenzija, opterećena spoznajama da je jedina moguća, zapravo je prazni prostor, kroz kojeg se onaj čaroban jedan posto stvarnih nas, vrti, i slijedi slike koje poput holograma oživljavaju našom željom za učenjem i razvitkom..

Sve te zavrzlame i kotao pesimizma, zapravo nisu stvarne. 

Mi ih oživljavamo, vjerujući u njih. Mi odlučujemo, da li ćemo ubaciti optimizam kao začin, ili ćemo puniti sebe trpkim jelom koji zapravo nije dio naše duše.

Duša je sama po sebi radost, svjetlo, snaga, ljepota, sve drugo joj je ponuđeno samo u svrhu da vidi razliku, i vrati se sebi, u središte svojeg izvora, koji nikad neće presušiti.

Zapravo..Optimizam je:

U običnoj glavici kupusa, vidjeti mandalu stvaranja

Optimizam je, 

u najvećem mraku, pronaći zaboravljenog Malog princa, i njegovu ružu, koja, negdje skrivena, cvjeta i čeka svoj trenutak susreta.

Optimizam je, svako razotkrivanje laži, gledati kao drugu stranu istine, i u to vjerovati, ne uplićući se u masovnu histeriju tjeranja pravde, jer, i to je praznina, koja nam se prikazuje kao punina:

I sve to skupa, shvatiti samo kao naše poligone za vježbanje.

Da što prije prijeđemo put koji smo zacrtali: do sebe, i uvijek, samo do sebe.