Sjedim na pješćanoj obali Andaluzije, okupanoj suncem..u tišini koju u laganom , ujednačenom ritmu remete valovi igrajući svoj  šumeći ples ugodno me zapljuskujući s vremena na vrijeme....nježno..kao da se boje da ću pobjeći,  a vjetar mi mrsi kosu i donosi pozdrave iz daljine.

Sa knjigom u ruci ..zadubljena u posljednje redove knjige "Alkemičar", zaboravih na svijet oko sebe. Plaža je gotovo pusta, jato se galebova smjestilo u blizinu i čeka....Upravo na tom mjestu podno zidina Tarife,nekada davno ovdje je sjedio Santiago , sanjajući o dalekim piramidama i svom blagu...

Neki se magični mir uvukao u mene i osjećam da se ritam mog srca sasvim stopio s ritmom valova...

Nedaleko mene ribar je  pekao ribu, pržeći se na suncu i pjevuckao.....

Njegova nostalgična, mogla bih reči tužna pjesma, dopire do mene tiho, kao da ne želi da me ometa ...a opet da me dodirne..takne u samo središte srca...

U njoj sam mogla osjetiti čežnju za nekim dalekim prostranstvima, jedan san koji je ostao neostvaren, a duša bolna....srce neispunjeno..

Promatram ga kradomice kako briše znoj sa čela dok se pokušava već teretom godina pogrbljen uspraviti...Pogled mu odluta prema horizontu, pjesma mu zamrzne na usnama...ostade samo duboki, teški, jedva čujni uzdah.

Maktub, sve je zapisano, piše u knjizi....

I njegova sudbina na ovom pjesku pod žarkim nebom....