Zazelenio se perivoj .....Vitke breze i visoki borovi raširili su svoje grane i nadvili se nad uskom stazom što vodi do mog novog stana. U srcu buke i vreve ljudi, kuća u kojoj stanujem oaza je mira. Otok na kojem se opuštam i tankam novom energijom. Mirisi prirode svud naokolo. Neka brižna ruka ukrasila je okoliš bojama i mirisima i gotovo da ničeg nedostaje. ...od lavande, mente, ružmarina, žalfije i bosiljka... do oleandra , mirisnih ruža crvene , žute, roze boje ....Maline i kupine vabe me da ih okušam dok se u zelenilu trave crvene šumske jagode....I razgranati lješnjak zanjihan vjetrom odlučio je onako spontano dobaciti mi u naručje svoje prve plodove....

Kuća datira iz kraja 19. stoljeća , smještena na uzvišici, sa balkonima kao najljepšim ukrasom izvana..kovana , željezna ograda poduprta stupovima, rukom pravog umjetnika u najsitnije detalje izrađena. Podrumi prostorni, sa visokim svodovima ...svi u lukovima...kriju tajne jednog davnog vremena. U potrazi za vešarnicom lutala sam hodnicima, zavirila u svaku mračnu nišu otkrivajući odbačene komade namještaja ..od vitrina i komoda do stolova i stolica, stare gusnate peći majstorski izrezbarene i koječeg drugog što sam samo ovlaš percipirala.Ne postoji neki red ...naprosto se osjeća da se ovdje živi punim plućima i ostavlja prostora svakom da uživa.

Ulazna vrata svakog stana individualno su ukrašena po vlastitom ukusu i otkrivaju karakter onog tko u njemu stanuje...bilo da je tu samo ormar pretrpan cipelama ili pak neka stara komoda sa cvijećem na njoj i slikom što visi iznad.

Ono što zbunjuje svakog koji dolazi u posjetu ...dvoja vrata na svakom katu koja ostavljaju dojam da tu postoje  dva stana...nekad posebna soba za poslugu, a danas spojena sa stanom u jednu cjelinu. Sve sobe su spojene vratima i kad hodam kroz njih kao da sam ušla u neki krug koji se otvara..pa zatvara...pa opet otvara...što me podsjeća na ciklus života...

I ti stari parketi u obliku riblje kosti što mi škripe pod nogama jasno mi govore da ni jedan moj korak nije ostao neprimjećen...jasno se čuje i osjeća u kojem je pravcu upućen...Zgodno , zar ne?

Na prvom sam katu, a pogled sa prozora pada na krovove grada...Drveće uokolo štiti od radoznalih pogleda i ja sam sretna...ne trebaju mi opet  zavjese!

U noći jedino svijetlo nude zvijezde i mjesec...Ima li išta boljeg , ljepšeg od toga?

Danas sam rano ustala ..kao i obično. I dok je voda za kavu polako ključala, pogledom sam šarala po okolišu. I gle, tko bi joj se nadao...lisici....švrljala je oko drveća polako, pažljivo njuškajući naokolo. Vjeverica je kratko zastala u svom naumu da se spusti do podnožja drveta. Par su se sekundi u tišini promatrale, a onda je svaka krenula dalje  svojim putem. Bože,  kao da sam u srcu šume, a ne gotovo u samom centru grada....

( Ovako se osjećam )

Kažu mi prijatelji, pa dobro gdje ti pronalaziš samo takve čarobne stanove?

Odgovorim im.....oni pronalaze mene.

................................................................................................................................

 

Sad ušuškana u toplinu kreveta slušam neumorne kapi kiše kako udaraju o moje prozore. Vrijeme me podsjeća na jesen, jedino mu se lišće još odupire svojom zelenom bojom . Kao da se sva tuga ovoga svijeta sakupila u tmurnim, teškim oblacima što oplakuju ljudsku bol i patnju i sve besmislene ratove i stradanja...

A staro drvo u stanu pucketa i parket škripi....... Zatvorih oči i učini mi se da sam čula šuštanje  duge haljine stare služavke u prolazu....