I nju sam susrela nekoliko puta, slučajno, u društvu. Nešto smo i razgovarale. Imala je pekmezast glas, kmezav ali ugodan. Pričala je o nekim ozbiljnim stvarima, a meni je sve što je govorila bilo nalik na tepanje. Zatvarala sam oči na tren da intenzivnije osjetim boju njenog glasa, kao da me opijala ta melodija. Nisam se obazirala na sadržaj. Da, Marina, kako si to dobro rekla, govorila sam joj, istovremeno ne imajući pojma o čemu ta žena priča. Mislila sam da u životu nisam vidjela ljepše žensko stvorenje.
Bila je malo starija od mene. I što je najbitnije; bila je njegova djevojka. On takav kakav je i ona takva kakva je, savršena kombinacija. Toni je bio prijatelj mom najboljem prijatelju kojemu sam ja isto bila najbolji prijatelj jer me nije ni gledao kao ženu u smislu kako je gledao ostale žene.
Nisam bila zaljubljena u Tonija. Nešto je tu ipak bilo. Nešto što sebi tada sa mojih 19 godina nisam mogla objasniti. Čak me pomalo iritirao njegov šarm i magnetičnost. Uvjeravala sam se da me više me interesira Marina. Osim toga, ona je bila „njegov tip žene“, a ne ja. Totalna suprotnost meni, a opet sam vidjela nešto od sebe u njoj. Valjda mi je zato i bila najzanimljivija te večeri. Zanimljivija i od Tonija koji je zabavljao cijelo društvo. Tada sam bila jedina njena publika. Nitko drugi nije ni obraćao pažnju na nju.
Povremeno sam osjetila njegov pogled na sebi i u istom trenu moju nelagodu i zbunjenost i strah da netko ne opazi što se to zbiva sa mnom.
Sjedili smo ispred kuće mojih roditelja za velikim stolom i jeli. Onda je netko došao po mene na motoru i ja sam zbacila pregaču koju nisam skidala ni nakon što sam obavila večeru, uletjela pod tuš i odjurila mokre kose i u suknji od jeansa koja je bila pre-prekratka za Marinine pojmove, pa i usred kolovoza. Marina se zgražala. Ona se zgražala nad mnogim stvarima u vezi mene. Motori, skakanje sa hridi, ronjenje u dubinama, moje tijelo puno ožiljaka, moje društvo, moja neozbiljnost, drskost i nezadržavanje duže od pola sata na jednom mjestu. Sve joj je bilo čudno i ludo. Kao i mojoj mami. To su bile te princezice, čuvane, pažene, razmažene koje nisu morale raditi i umišljale su da sve treba biti po njihovom. Tako im je valjda i bilo. Meni još bolje. „Dobro Marina, ja sada idem, hvala na druženju, vidimo se, ne znam kad, ali svakako se vidimo...“ Iako nisam imala pojma zašto bi se nas dvije trebale ikad više vidjeti. Mislim da ni ona nije imala potrebu za druženjem sa mnom. ...
Prohujale su godine, zapravo ljeta, u kojima smo se prije susretali na istim mjestima, zajednički poznanici, on, ona i ja. Više površno. Tako je sasvim izblijedila i pala u zaborav moja zadivljenost Marinom, možda zajedno s potrebom da se uspoređujem s drugim ženama.
Izbjegavala sam Tonija, ali se i dalje povremeno pojavljivao na mojim putevima. Ponekad i u pratnji ljubavnice o kojoj Marina naravno nije smjela znati. Ipak je doznala. Nanjušila je trag. I sasvim suvereno se nosila s tim. Bez drame i skandala, kao da nikad ništa nije bilo. Ili je bilo savršeno prikriveno.
...
Kada sam dobila i prihvatila ponudu za posao u ovom gradu, nije mi bilo na kraj pameti da njih dvoje žive tu negdje, da bi se ikada mogli susresti igdje osim na moru, za vrijeme odmora. Obuzeta poslom i svojim brigama, i čestim letenjem na relaciji Frankfurt-Split i natrag, nisam imala ni vremena misliti o njima. Imala sam o kome misliti. Godinu dana smo bili jako blizu, možda se i mimoilazili, a da se ni jednom nismo susreli.
I ne da sam bila iznenađena kad mi je zazvonio telefon i kad sam čula Tonijev glas, nego sam prvih nekoliko sekunda mislila, koji sada Toni...
„Godinu dana čekam da mi se javiš.“
„Nisam neka za javljanje bilo kome.“
„Kako si? Što radiš?“
„Spremam se. Za dva sata letim, možeš mi poslati taxi ako želiš učiniti nešto za mene.“
„Da te odvezem?“
„Ako možeš.“
„Ne mogu, nego moram.“
Desetak minuta kasnije bio je ispred mojih vrata.
„Sjećam se jednog prizora koji mi ne izlazi iz glave, godinama“, počeo je pričati dok smo se vozili.
„Da čujem“, rekla sam prilično nezainteresirano.
„Stajala si na mulu ispred Dalmacije, čekala si oca prije skijanja, stajala si i gledala prema svjetioniku. Usidrio sam brod nedaleko od tebe i promatrao sam te.“
„I što si vidio?“
„Vidio sam sklad tijela i duše, mora i žene, tebe takve kakva jesi, božanstvena, preplanula od sunca, nasmijana, mahnula si mi i poželio sam zagrliti te, onda si nestala na skiji prema Tučepima...“
„Koje sranje od priče! Zašto mi to sad govoriš Toni? Zašto mi onda nisi prišao i to mi rekao ? Tada sam bila mlada, zelena i željna takvih komplimenata. A sada, sad mi to više ništa ne znači. Dojurio si za nama, sad mi je sinulo, pravio si valove ne bi li me srušio, sad se i ja sjećam. Bio si luđak!“
„Bio sam fasciniran tobom, ništa više. Ne samo onda. I sada si takva. To ti želim reći. Iako tebi ne znači ništa“
„Ne pretjeruj u fascinaciji...“
Odletjela sam u Hrvatsku, ostala desetak dana, vratila se, i on me opet čekao na aerodromu. Mrzila sam da me itko čeka, da se itko brine, da itko zna kada i gdje putujem, kada se vraćam, mrzila sam da netko osjeća bilo kakvu obavezu prema meni. On se osjećao dužan. Jednostavno je morao. Tako je govorio. Zahvalnost za nešto što sam već bila zaboravila da sam učinila za njega. Bezveze. Nije vrijedno spomena.
„Sad si to uradio i nikad više! Je li jasno!? Kako si uopće doznao kad se vraćam! Sam vrag te poslao“, urlala sam.
Ništa nije rekao, nasmijao se, zgrabio me i podigao uvis dok sam bespomoćno mlatarala nogama. Onda me stavio na metalnu ogradu aerodromske terase, ne puštajući me iz ruku. Drhtala sam od straha. Ugledala sam svoje tijelo s visine bačeno na hladni mramor, samo jedan pogrešan pokret i dolje sam. Tup! Užas... Kakva misao, iako sam znala da je samo igra, da nije toliko lud, da je samo strast koja je izvirala. Ne samo iz njega. Koliko god sam to pokušala prikriti vikanjem, bježanjem.
„Čekao sam ovo godinama, da te mogu držati u rukama, bar malo... Mislila si pobjeći i ovaj put?“
Stiskao me oko struka, naslonio glavu na moje uznemirene grudi, dok su moji drhtavi prsti prolazili kroz njegovu kosu. Bio je to najbliskiji, najintimniji trenutak između nas. I jedini takav.
„Spusti me sada, molim te. Shvatila sam. Umorna sam, vozi me doma.“
...
Na putu smo se smijali. Jedno drugom i nama. Prilikama koje su nam se godima ukazivale kao na dlanu. Principima koji su nas sputavali da se ikada upustimo u bilo što više od susreta u kojima smo uporno inzistirali na distanci. Jer smo naučili da je van pravila, van pameti, da ne bi trebalo. Pogotovo ja. Osjećalo se, bez obzira. Razgovarali smo o izvrsno prikrivanim izbjegavanjima i bježanjima mene od njega. O pogledima koji su bili zabranjeni, jer su bili drugačiji nego kad se gledaju dvoje slučajnih prolaznika ili dvoje nekih, među kojima nema ništa. Uvjeravala sam sebe da nema. Ovaj put smo prvi put doista razgovarali. I zaključili smo da se oboje sjećamo svih naših susreta i detalja koje normalno ne pamtimo. Dvadeset minuta vremena da objasnimo jedno drugom što, kako i zašto. Ali nije bilo potrebe, sve se već znalo. Odavno. Razgovorom se samo potvrdilo.
„Ti si bio fasciniran sa mnom, a ja sam bila fascinirana i tvojom ženom, pogotovo one večeri kad je bila tako sama pored svih i tako željna pažnje“, rekla sam.
„Stvarno? Kako to?“, gledao me zbunjeno.
„Mislim da je znala za tvoje avanture, osjećala je to. Ipak te dočekivala kao da nikad ništa nije bilo. Gleda u tebe kao u Boga kojem je sve dozvoljeno i sve što radiš je ispravno. Tako ja vidim nju. Da li je zaslijepljenost ili neko drugačije viđenje, ne znam. Čak i kada ti prigovara, to nalikuje na tepanje. Takva je, to nježno stvorenje... “
„Da, tako nekako. Ti si drugačija. Slobodna si. Ona je ovisna o meni, zato mi sve oprašta. Strah i interes!“
„Osjetila sam to kad si me popeo na onaj gelender, nekoliko minuta sam bila ovisna o tebi, ali samo od straha da bi mogla nastradati. U tih par minuta sam bila spremna na sve što god želiš, samo da ostanem živa i cijela.“
„Ti ne bi oprostila nevjeru, zar ne?“
„Tako je i nije tako. Loša vijest je da ne bi oprostila. Žene kao ja, ne opraštaju, ne kažnjavaju, ne uzvraćaju. One idu dalje. Dobra vijest je da ja ne vjerujem u nevjeru. Kako da oprostim nešto što za mene ne postoji? Nema veze sa mnom.“
„Iz toga mogu zaključiti da ja zapravo nikad nisam varao Marinu, iako sam je prevario nekoliko puta?“
„Ne poznajem dogovor vaših duša, tako da ti ne mogu reći ništa o tome. Ako boli, tebe ili nju, onda je moguće da ipak jesi nekoga izdao, najvjerojatnije opet samoga sebe“
„Postoji dogovor duša?“
„Da. Ti i ja se odnosimo jedno prema drugom upravo u skladu s našim dogovorom, a tako ćemo i nadalje. Ne bi trebalo boljeti.“
„Mene ipak boli što te ne mogu imati znaš kako već.“
„Nije to od duše, ta bol... Preživjet ćeš...“
Onda sam bubnula nešto smiješno. I ponovo smo se smijali. Tako ja to radim, jer tuđa ozbiljnost mi je nerijetko smiješna, a moja me uglavnom zastrašuje.
...
Dogovorili smo se tada i riječima da se više nećemo viđati. Telefoniranje je dozvoljeno. Čujemo se svega nekoliko puta godišnje i onda razgovaramo satima. Rijetko, ali onda po osam, devet sati koliko god izdrže baterije od telefona. Tako provedemo zajedno dva-tri dana u godini, telefonski. Na malo neobičan način, ali nekako zajedno. Pričamo jedno drugom o ljudima koje volimo, o svemu i svačemu. Ništa što bi se trebalo upamtiti i sačuvati u arhivi. To je sve što je među nama. I Marina to zna. Vjerujem da ne vidi konkurenciju u meni. Jedno potpuno čisto i nesebično prijateljstvo stvoreno dogovorom, iako izniklo iz tjelesne privlačnosti i strasti kojoj se nismo dali.
Zadnjih par godina smo i napredovali. Dvaput smo se čak vidjeli, jeli, pili, šetali i razgovarali kao dvoje starih prijatelja koji jedno o drugom znaju sve. I više ne bježe jedno od drugog. Nema razloga.
bglavac
edin.kecanovic
