Plan mu je bio jednostavan: ući, zaprijetiti, opljačkati, nestati! Bez nekih mudrolija, jednostavno, efektivno i, što je najvažnije, brzo.

   Crni je samog sebe ubjeđivao prije spavanja u lakoću pothvata. Umjesto neke tajanstvene i nerazumljive mantre, on bi, skvrčen u krevetu ispod dvije deke, noći su počele bivati hladne, ponavljao u sebi, čvrsto žmireći: ući, zgrabiti, nestati! Odlučio je više ne trpjeti neimaštinu! Jebeš moralne zakone! Od njih nema ništa! Imaju li morala ovi koji su se obogatili opljačkavši nam zemlju? Nitko od njih nema morala! Čitavo je društvo amoralno! Svi pljačkaju: podesili su zakone prema sebi, da sebi omoguće pljačkanje bijednika! Pobacali su ljude na ulicu, a oni razgrabili ono što su izbačeni godinama stvarali. Uživaju u plodovima tuđeg rada! I sad da mu oni govore što je pravedno, a što ne? Malo morgen! Zagrabiti će i on, poslužiti se, na isti način na koji su se i oni poslužili, jer nema razlike! Pljačka je pljačka! Mogu oni to nazvati privatizacijom milijardu puta, ali ostaje činjenica da su masu ljudi zajebali time, ali nisu sebe: obezbijedili su sebe vrlo dobro i to sa onim što nazivaju propalim samoupravljanjem! To propalo samoupravljanje ih bezmjerno obogatilo, a njega su, Crnog, i njemu slične, bacili na koljena, ostavili bez ponosa! Sad će se on ponovo uspraviti: opljačkati će tu poslovnicu banke, poslužiti će se i uzeti, a sve ostalo ga se ne tiče! Odbija živjeti na dnu! Dosta mu je toga! Dosta preživljavanja! Uzima stvari u svoje ruke! Sutra! Sutra, nešto prije sedam navečer, tik pred zatvaranjem, uletjeti će, zagrabiti i nestati!

   San ga polako obuzme i donese smirenje njegovoj uzburkanoj duši.

 

   Lana se pogleda pažljivo u velikom ogledalu, mrzeći ono što vidi: mršavo tijelo, veliki podočnjaci, crne oči grozničavo sjaje, usne ispucale! Osjeća da nestaje, da umire, nije to više ona razdragana djevojka od sedamnaest godina, koja veselo ide iz provoda u provod, uveseljavajući svojom prisutnošću čitavo društvo. Odjeću je pobacala na pod spavaće sobe, potpuno je gola i okreće se ispred ogledala. Gleda trbuh i ne primjećuje ništa, ali osjeća plod u svojoj utrobi, raste, ona to zna i to je razapinje.

   Kad je rekla Darku, sa kojim je začela novi život u jednoj ludoj noći prepunoj jeftinog crnog vina, on joj okrenuo leđa, procijedivši kroz zube kako je to njena stvar, kako je mislio da je pametnija i zna se čuvati, kako ni u snu nije pomislio da je toliko velika glupača!

   Streslo ju je njegovo vrijeđanje, zaboljela ju je i najtanja žilica tijela: voljela je tog bijednika, jedno ga je vrijeme iskreno voljela i drage mu se volje podala. A on? I nekontrolirani je bijes obuzme i odluči se na osvetu! Silu svi razumiju, zar ne? Vidi to posvuda oko sebe! Tko je jači grabi, nameće svoju volju!

   Odluči iznenada: zadati će mu udarac u stomak, tamo gdje je i on nju povrijedio! Utjerati će mu u želudac dugo i hladno sječivo, sutra navečer, u sedam, kad se čitava škvadra ima naći na pijanki u parku.

   Donijevši odluku, Lana se, onako gola, uvuče u krevet i neobjašnjivo smirena, odmah usne.

 

   Večer je tmurna, teški se oblaci bremeniti snijegom, nadvili nad gradom, nisko vise, preteći da prospu svoj sadržaj na krovove, ulice, ljude, da bjelinom prkose nadolazećoj noći, hladnoj, tamnoj.

   Grmi, tu i tamo. potmulo, poput režanja se čuje. Rijetko i ne glasno, pa su mnogi taj neobični zvuk skloni pripisati saobraćaju. Ali nije saobraćaj, nebo se oglašava.

 

   Deset je minuta do sedam. Crni stoji ispred poslovnice banke, zavukao se u mrak, iz džepova izvlači kapu, kojom će prikriti lice i pištolj, koji je iznenađujuće lako nabavio preko jedno bivšeg ratnika, koji je svoju nesnalažljivost u miru utapao u svakodnevnom opijanju. Navuče kapu duboko na oči, još dublje uzdahne, pa odlučno položi ruku na kvaku vratiju i...

 

   Svi stoje u parku, u krug oko klupe na kojoj su poslagane boce vina i limenke piva. Svi su tu, samo Darko nije i Lana ne zna što osjeća zbog toga: olakšanje ili žaljenje zbog propuštene prilike. U velikoj platnenoj torbi, koju nosi preko ramena i zbog čega joj je lijevo rame primjetno uzdignutije od desnog, ima nož, obični, kuhinjski, ali dugačkog sječiva. Mirno leži između ostalih njenih sitnica, od kojih se nikad ne odvaja: ogledala, ruža, cigareta, upaljača, papirnatih maramica...i još mali milijun potrebnih i nepotrebnih stvarčica.

   Odjednom ga ugleda: Darko žuri, gotovo trči prema društvu, nasmijan, vedar, fućka se njemu što ona pati i ne znajući što ga čeka! Umjesto pijanke, nož!

   Istog trenutka kad Darko pristupi škvadri, Lana rukom posegnu u svoju torbu, čvrsto zgrabi dršku noža i odlučno zakorači prema Darku, a ruka joj se poče izvlačiti iz tamne utrobe torbe, koja je i dalje skrivala svoju tajnu, oštru blještavu, ledenu, nemilosrdnu...

 

   Nebo se otvori! Silan prasak groma uzdrma čitav grad, munja zapara crno nebo, svjetlost bljesne, zatreperi, grmljavina tutnji, tutnji silno, upozoravajući, i u tom trenutku počne nebo prosipati bjelinu po posvemašnjem crnilu grada.

 

   Munja osvijetli ruku Crnog na kvaki i on naglo raširi prste, otpustivši stisak, ne otvorivši vrata: vrata ostanu zatvorena. Crni pogleda u nebo, primijeti snijeg, osluškuje grmljavinu, okreće leđa poslovnici banke i odlazi u noć. Predomislio se, a ne zna zbog čega i ne shvaća stanje mira i bezbrižnosti koje ga odjednom čitavog zahvatilo, opustilo mu misli i tijelo i nakon, dugog, dugog vremena, ponovo uživa u smirenosti. Snaći će se nekako, odjednom je siguran: uvijek postoji izlaz. Dok bjelina pleše oko njega, polako se udaljava…

 

   Ruka je izvučena iz velike platnene torbe, ali ne i nož dugačkog sječiva: ostao je mirovati zatrpan bezbrojnim sitnicama. Dok munja obasjava Darkovo lice; Lana shvaća da je on samo neodgovorni dječak i ne ljuti se više na njega, ne mrzi ga. Gleda u njega i osmjehuje mu se: lice joj mirno, bez grča napetosti, radosno…

 

   Crno nebo nad gradom polako prosipa bjelinu, tiho, nečujno, uljepšava lice grada. Prekriva i sakriva…

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.