Naslov obećava polemiku o pticama... Ovaj puta ne... Čiči jest kanarinac, ali ne u ovoj priči...

Odem nakon sto godina kod susjede na kahvu, ono- bosansko-hrvatska duša, ma, izuzimam nacionalnost, i gledam samo na njenu dušu, veliku kao kuća.. Kod nje za kompjuterom, prijatelj njenog sina, koji mu je i kum, sve nekako povezano i opušteno...

Toga dečka znam, nije imao jednostavan život, iako je mlad..Otac alkoholičar, koji se nije znao nositi sa životom, kad je žena (a ne on) otišla raditi u inozemstvo, da bi imali za kruh, ostavivši mu troje male djece...

Dečko nije imao normalne uzore, niti obitelj, da bi mogao postići svoju zrelost.. Škola mu nije išla, a ni posao, jer, majka bi dolazila, ostavljala novce i odlazila natrag..

Postao je pomalo i problematičan, jedan brak iza sebe, poslije toga drugi brak, pa dijete, i rastava..

A opet... Osjećam ga kao toplo biće, željno istinskog života...Nema tog bircuza, gdje se bar malo nije potukao, nema te cajke koju nije odvrnuo do "jaja", a za one koje voli, srce bi izvadio iz grudi...

Dakle, slušam ja cajku koju on sluša na internetu i prvo se skamenim, od prizemnosti ispjevanih riječi..

"Dođi mala čiči, da ti čiča spiči

 da te čiča mazi,

dok je još u snazi.."

Pa se nasmijem, onako šeretski, i kažem dečku, da je to istinska poezija, jača od moje..

A on kaže:"Kao da sam je ja napisao"

Pa se počnemo šaliti i smijati..

Podugačak uvod za ono što želim reći:

Postoje ljudi koje osjećam kao žive, ma koliko bili prizemni i nemušti..I mogu ih prihvatiti kao takve, širom otvorenog srca... Postoje ljudi koji su uronjeni u svoje titule, i robovi svoje inteligencije, a koji mogu biti itekako mrtvi i prazni iznutra...

Inteligencija je mač sa dvije oštrice.. Kada je egzaltiramo, a ne unosimo srce/dušu, ona postaje samo maska iza koje se kriju lica bez oblika..

Inteligencija zahtijeva i mudrost.. Ne želim dečka svrstati u ne inteligenciju, bože sačuvaj, svrstavam ga u srčana bića, koja će pronaći svoj put, ma koliko težak bio... A ja poštujem život, borbu i ne-odustajanje.

Inteligencija od nas zahtijeva i skromnost i poniznost..

Ma koliko titula imali, nismo mjerilo onoga što prikazujemo, nego onoga kako se osjećamo i kako pristupamo drugima "manjima" od sebe...

Kaže izreka da su mnogi veliki ljudi bili skromni...

A ja se slažem...

Kako bih ja oblikovala onu pjesmu, poetski.?

Drugi puta ću o tome.. Trenutno sam u cajtnotu, idem na posao...

Budite mi veseli i opušteni danas...

Vaša Wendy