Već bijaše blizu dodir dana i noći..
Izađoh, i ponovo vidjeh sjajnu, blistavu, zvijezdu padalicu, zvijezdu željilicu, zvijezdu sjećanja, zvijezdu koja mi se htjede sakriti, a ja je ulovih djelićem pogleda.
Kao da se plašila izričaja moje želje, jer, činilo se da ni onu prošlu nije ostvarila..
A jest..
Na neki njen čaroban,čudan i divan način, kojeg samo svemir zna..
U njenom padu bez povratka, čula sam njeno pitanje:
"Reci, šapni mi, što želiš?"
Sklopila sam oči.. zadrhtala mi duša..
Želim, da ništa, ništa više ne želim, osim čistog i potpunog mira.
Želim da konačno odvežem konope mojih i tuđih vezanosti, i pustim se, neka me beskraj pučine odnese gdje god želi...
Želim da skinem plave cipele koje ipak nisu moje
i bosa krenem nekom šuštavom stazom jeseni
uživajući samo u ljepoti sna kojeg živim..
Želim da na pijesku nečije duše
nacrtam sunce
makar već za tren
valovi izbrisali moje tragove..
Želim da konačno gledajući kroz kamen nečijeg srca
ne vidim više ništa
osim svjetla
kojem će se to srce ma koliko bilo tvrdo
opet vratiti..
Želim da svaka nova kiša opere dio mojih sjećanja
koja se stalno vraćaju u srce
umjesto da zauvijek odu
putevima modrine...
I reče mi zvijezda:
"Toliko želja, a poželjela si da ništa ne želiš. Kako da to sve ispunim?"
Rekoh joj: " Ti možeš sve. Sve izrečeno složi u jednu jedinu riječ: zaborav..
Poslije te ispunjene želje, sve ostale želje neće više postojati..."