Dođe to tako...
Jedan zlatni trenutak, trenutak svjesnosti, koji vrijedi više nego svi nesvjesno odživljeni trenuci, ali bez osjećaja potpunosti...
Cijeli život čekamo taj trenutak, zapravo, nebrojeno mnogo života smo odživjeli, i kao željezničar, ispraćali vlakove, susretali ljude, sanjali o konačnom skidanju uniforme i sjedanju u vagon, čekajući susret sa nečim, što je izvan svega poznatog, doživljenog i proživljenog...
A kako opisati to čudesno "nešto", u čemu sad konačno možemo uživati?
Kako opisati taj mir i ljepotu,kojeg ni tisuće scenarija apokalipse ne može uznemiriti?
Sa čim usporediti tu sigurnost i vjeru, da je to konačno krajnje ishodište željenog puta?
Jednostavno...
Kada shvatimo da kroz jedno biće, koje volimo izvan svih mogućih tokova ljubavi, možemo voljeti sve što postoji, onda se to zove- savršenost...
Kada kroz jedno biće spoznamo da je Ljubav bezgraničje, onda se zaboravlja na sve aspekte tijela, i dolazi se do esencije svih esencija- anđeoskog srca, koje nikad ne prestaje voljeti, jer je izvan svih oscilacija, koje ljudi svojim pokušajima voljenja posjeduju...
Predaja jednom biću ne postaje ograničenost, nego proširuje granice koje na kraju više ne postoje...
Predaja postaje primo-predaja...Jedno biće, koje uspiješ anđeoski zavoljeti, predaje te Onome, koji te je stvorio, da baš to doživiš...