DODIR S ONIM NEČIM

 

        Jednom je Ono Nešto, Ono Ni-Muško-ni-žensko, što niti sviće niti zalazi, niti se skuplja niti se širi, jednom je To Nešto u obliku žohara protrčalo kraj kućnoga oltara, ispod mirisa tamjana, ispod mirisa koji mu je, njemu, žoharu, zaudarao.

        Onomu Nečemu oblik  žohara isti je kao i oblik ribe, ptice, ili čovjeka. Onomu Nečemu svaki je oblik lijep. Svaki podesan. U liku žohara, Ono se druži sa žoharima, u liku čovjeka, s ljudima. Ali ljudi gaze žohare, a žohari bježe od ljudi. Kako ih pomiriti? Kako ih natjerati da jedni druge prepoznaju Onim Nečim što je u njima?

        Time se bave dubine svih religija.

Time se ne bave njihove povr{ine.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Ono Nešto = Apsolut, stvarnost koja jest, koja zna da jest, i koja uživa u tomu što jest. Kojoj su ljudi nadijevali mnoga imena i odijevali ju u mnoge likove, pri čemu je ona, stvarnost, vazda spremna da u svakomu liku-i-imenu bude jednako prisutna, da ni jednomu ne pruži Sebe više ili manje nego drugomu.

Ali gle, ta količina prisutnosti ne ovisi o Njoj!

To ovisi o onima, koji dotični lik-i-ime izgovaraju `životom.

 

Dubina religije = prepoznavanje Onoga Nečega izravno u srcu.

 

Površina religije = svi neizravni dodiri s Onim Nečim, putem propisa, navike, obreda, posta, propovijedi, i čitanja svetih knjiga.

 

 Vježbe za dodir s Onim Nečim:

 

        Leći nauznak, zatvoriti oči, zamisliti da nam je u srcu izvor svjetlosti. širiti tu svjetlost izvan tijela, u prostor. Smjestiti u nju svoje mile i drage. Cvijeće i ptičju pjesmu. Šum talasa. Miris ruže. Potom, susjede, kako bliske, tako i one nepoznate. Prolaznike, i one nikad viđene – one koji žive u Patagoniji, ili na Borneu, i koji ne slute što im sada radimo. Kamenje s Mjeseca. D`ingis-kana. Staljina. Žohare.

        Pružiti ovako napučenu svjetlost našemu izabranom liku-i-imenu. Zađi, po mogućnosti, iza lika-i-imena. Dodirnuti Ono Nešto, što je nepojamno daleko i neizrecivo blizu.

V. Krmpotić