Jučer sam preslagivala neke svoje papire, tražila knjige koje sam trebala, uglavnom vezane uz biodinamičku poljoprivredu..

Usput pogledala malo na Googleu vijesti iz svijeta..

Pa otišla na fejs, samo kratko, da pozdravim prijatelje jer me topla sunčana terasa vukla van..

Nije bilo Sjenke-Jadranke. Pomislila sam- vjerovatno još boluje malo, pa sam poslala sliku, tek da zna da sam tu.

Pa zavirih malo u svoje protekle trenutke života.

Ja kristale rijetko koristim, naprosto puštam da me oni sami pozovu, kada osjete da ih trebam. Poput nevidljivih anđela.

Prije nepunih godinu dana, stalno sam nosila sa sobom i na posao gorski kristal. Sakupljao je vrijedno sve što me je moglo uznemiravati, sve negative koje su mi mogle naškoditi..

Dok ga nisam odložila. I neko vrijeme živjela bez ikakvog kristala uz sebe.

U trenutku, koji se dogodio jučer- kada mi je pod ruku došao rosenkvarc, shvatila sam, koliko sam mu zahvalna što me dotakao.

Možda sam se previše zatvorila u sebe, kao i mnogi ljudi, uslijed silnih poplava pesimističkih vijesti, pomalo i razočarana nekim dušama, od kojih sam očekivala nešto dublje, više..

A možda su baš te duše to očekivale od mene..

Da sam još dublja, otvorenija, pristupačnija, slobodnija..

Shvatila sam da smo svi mekani i nježni iznutra, a silno se plašimo otvoriti se do kraja, i uvijek ostati otvoreni.

Svaka otvorenost može postati nova povređenost.

I tako se branimo i branimo, dok ne shvatimo da smo skoro potpuno zatvorili u sebi izlaz prema van.

Ružičasti kamen na mom dlanu, ponovo mi otvara srce, bez obzira na sve..

Jer, nježnost nikad ne može biti zatvorena u tamnici bez svjetla.

A proljeće i Sunce bude opet one čarobne trenutke ljubavi i opraštanja, koje je zima gotovo zamrznula do kraja..

Naiđoh na jedan lijepi citat:

"Svi imamo sjenovito jastvo koje je dio naše stvarnosti. Sjenka nije tu da nas povrijedi već da ukaže na mjesto gdje smo nepotpuni. Kada prihvatimo sjenku možemo je iscijeliti. Iscijeljena pretvara se u ljubav."

I otvorih nove stranice na koje stavih slike koje mi je mjesečev kamen otvorio:

Utišah svu buku svijeta koji kaže da treba ratovati, i sva šaptanja ljudi koji naređuju da se zatvaramo, jer, na taj način, nikad nećemo do kraja zaći u dubine iskonske naše ljubavlju stvorene duše..

Stavih glazbu, i krenuh dalje, kroz svjetlo, držeći kamen nježnosti na svome dlanu..