Ti si meni nešto… nešto predivno…Kroz tebe ja sam mila i draga i nježna i blaga i sladunjavo romantična i ženstveno topla i prijateljski povjerljiva… i…

“Dobro jutro Yilmaz!” Yilmaz je vrtlar.
“Dobro jutro sunce nasmijano, želim ti ugodan dan!”, odgovara Yilmaz i nastavlja svoj posao, pjevajući nešto na turskom.
“Dobro jutro Maria!” Maria radi u kuhinji.
“Dobro jutro draga, vidimo se poslije.”
“Dobro jutro Slavko!” Slavko je urolog.
“Ljepoto, dobro jutro, kad te vidim odmah znam da će mi biti dobar dan…”
“Dobro jutro, dobro jutro, dobro jutro…”  

Tako ona dolazi svakog dana nasmijana na posao. Ponekad žuri. Ponekad zastane. Ponekad grli sve redom, sve koje sretne na putu do svog radnog mjesta. I Yilmaza i Mariu i portira i spremačice i tajnice i sestrice i doktore… I onda započinje radni dan, sasvim običan, ma koliko dinamičan ili ponekad stresan. Navikla je da po stotinu puta dnevno i na sve strane čuje svoje ime. Pozdravljaju, dozivaju, pitaju, pričaju. Donose probleme, donose jade. Donose i smijeh i darove. Ona radi tri posla, gotovo istovremeno. Svega ima, samo nikad nema dosade.

A tu je i on. Svaki dan. Uvijek u žurbi, stalno u trku. I sretnu se samo ponekad, u kantini, na pauzi za ručak. On je kirurg, na hitnoj pomoći, ili na terenu. Juri, spašava, šiva rane…
Ponekad jednostavno mora ostaviti jelo jer su ga upravo nazvali, hitan slučaj. Onda jednostavo odjuri, a ručak, neki drugi put…

Danas je bio neki divno opušten i sretan dan. Sjela je na terasu kantine sama, baš kao i prije godinu dana kad joj je prvi put prišao.

Tada je upitao:
„Prvi put vidim da ste sami. Što čitate?“
„Nasmijte se koliko god možete pa ću Vam otkriti!“
„Ne mogu se smijati po narudžbi.“
„Možete! Probajte!“
Tada se doista počeo smijati. I navalio je:
„A sada mi recite što tu piše da imam i razloga za smijanje.”
“Ovdje piše: Po tvom smijehu mogu prepoznati odakle dolaziš, koliko zarađuješ i koliko ti je godina.”
“Odavno nisam čuo veću glupost!”, nasmijao se, ovaj put spontano.
“Hvala, to je sasvim dovoljno za početak. Upravo dolazite od tamo gdje Vam je adrenalin toliko porastao da Vam probija kroz kožu, zarađujete sasvim dovoljno da možete zadovoljiti skromne potrebe jedne žene poput mene, i stariji ste od mene samo dvadesetak godina, nije to ništa…”
“Vrlo precizno, oduševljen sam! Želite li sada čuti moju analizu Vašeg smijeha?”
“Recite, spremna sam na najgore!” odgovorila je u neprestanom smijehu.
“Došli ste iz mora, kao sirena, svojom direktnošću ste upravo zaradili zagrljaj i stisak tako jak da Vam ponestane i zraka, a kamoli smijeha, i premladi ste za bilo kakav razgovor u ozbiljnom tonu.”
Onda je uslijedio poziv s hitne. I on je odjurio dalje. Bez ručka.

“Konačno da se opet sretnemo. Stalno sam u jurnjavi…” Sjeo je nasuprot nje i ponudio joj jabuku.
Pričali su o moru, o jedrenju, o noćnom kupanju, o onome što su doživjeli, a nikad nisu doživjeli zajedno. Pričali su o sebi i kako je čudesno da su se našli, o nekoj neobjašnjivoj privlačnosti između njih koja se nikad neće ostvariti u golim fizičkim tijelima. Kao da se to ne smije, kao da ne treba, kao da je takav dogovor, kao da bi se poremetilo sve, i život i svijet i smisao i zakoni univerzuma…
Onda je rekao:
“Vidim kako grlite Pinu i Filipa i Mariju. Sve redom grlite. Mene nikad niste zagrlili.Zašto? Na sve strane čujem Vaše ime. Kad banete, gdje god banete, sve zablista oko Vas. Toliko ste čudesno stvorenje, da me to zbunjuje. Kad bih Vas mogao ponijeti doma da Vas samo gledam i slušam Vaš glas i smijeh… Svaki moj dan bi bio drugačiji. Ili bi se sve pokvarilo i srušilo. Ne znam… Skoro sa svima ste “na ti”, a nisam smogao hrabrosti ni obično “ti” da ti ponudim…”
“Sada jesi. Hvala ti. Idem”, prozborila je tiho.
Već je zovu i trebaju neki drugi ljudi. Tako i njega.
Malo zamantana se vratila u onu drugu stvarnost. Osjećali su isto.

Ti si meni nešto… nešto predivno…Kroz tebe ja sam mila i draga i nježna i blaga i sladunjavo romantična i ženstveno topla i prijateljski povjerljiva… i… ne treba se ništa više desiti od onoga što se već desilo… sjeme, cvijet, plodovi…