76. DOBRI MAJSTOR

 

        Bio jedan vodo-i-strujo-majstor. Nitko ga nije zvao zbog vještine, jer i nije bio vješt; zvali su ga zbog smiješka. Majstor je, naime, bio neizmjerno dobrodušna, bezazlena duša. Ljudi su ga zivkali da im popravi ove i one sitnice, govoreći sebi: “U današnje vrijeme prava je sreća naići na tako poštena i pouzdana majstora”. A preporučivali su ga jedni drugima: “On je najbolji, ne gubite vrijeme s lošijiima”. 

        Pa ipak, kad bi majstor otišao, kvar bi opet izvirio. Ukućani nisu krivili majstora, nego struju-i-vodu.

        Majstor je jedva imao nekakvo oruđe. Posuđivao bi ga od ukućana. Pitao bi s onim blagim, djetinjim smiješkom:

        “Da možda nemate kliješta? Ili svrdlo? Komad žice”?

        Nije imao ni radionicu. Ljudi su ga susretali u ulici, i pozivali bi ga da dođe, jer kvar samo što nije izbio. Ako nije bilo kvarova, zvali su ga na kavu.

Majstor je živio sam, u podstanarskoj sobici. Kad je ulazio u velike i bogato namještene stanove, nije bacao oko sebe ni zavidljive ni snishodljive poglede. Uvijek je bio dobre volje, uvijek mu je iz oka sjala blaga vedrina, i uvijek je svoj posao radio s čuđenjem djeteta, koje je otkrilo nešto još neotkriveno. Ljudi su i dalje govorili:

        “Ah, ne gubite vrijeme s drugima, njemu nema premca”.

        Jednoga dana jedan ga je učeni domaćin upitao:

        “Gledam te kako radiš i kako te rad ne umara, nego naprotiv, odmara. Reci mi, u čemu je tajna”?

        Majstor se malko zbunio.

        “Kakva tajna”?

        “Tvoja tajna. Tajna tvoje dobre volje. Eto, na primjer, zbog čega se tako često smiješiš?”.

        “Ah”, reče majstor i prestade se smiješiti; zamisli se, ušuti.

        Sljedećega dana učeni je čovjek ponovio svoje pitanje. Majstor i opet nije odgovorio na nj. I tako dan za danom, čovjek pita, majstor se smiješi sve rjeđe, čelo mu se bora. I postade na kraju neveseo.

        Kućedomaćice se zabrinuše.

        “Što je s našim dobrim majstorom? Smrknuo se. Nešto mu se dogodilo”.

        I one su navrle oko njega zapitujući ga zbog čega je neveseo.

        Nakon dugoga i upornog moljakanja majstor je sjeo na tronožac, i svečano izjavio:

        “Ja sam se zbilja pošteno trudio otkriti zbog čega li se smiješim. Nisam uspio. Ja sam zbilja htio saznati razloge svoje dobre volje. Nisam uspio. Ja sam, dakle, neuspješan čovjek, i dopustite mi da zbog toga patim”.

 

 

        PUSTITE NEVINE DA NE  ZNAJU ONO ŠTO ZNAJU.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)