Djordje Balasevic - Uspavanka Za Decaka

Pričaće ti jednom možda
Kako sam ja bio štošta
Pile moje, pače moje malo

Mudrovaće, badavani
Kad me nema da se branim
Da sam blizu, ne bi im se dalo

Pričaće ti o plovidbi
Ti što nisu sidro digli
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?

Tvrdiće, sa čudnim sjajem
Da sam drhtao pred zmajem
Videli su oni, iz prikrajka

Al' ti slutiš otkud bore
Trunje se u oku diglo
Olujno je tamo gore
Gde nas nije puno stiglo

Znam da sanjaš more sveća
I korake po tom doku
Ti si tamo bio, u mom oku

Pričaće ti kojekakvi
Zloba se k'o rubin cakli
Kako odjek mog osmeha ječi

I kleće se u pretpostavke
Kljuckajući, kao čavke
Moje loše prepričane reči

Brojao sam ljude s krsta
Pravila i izuzetke
Posvud promašena vrsta
Samo retki nađu retke

Znam da sanjaš vaskrsenje
Jednu siluetu plahu
Ti si tamo bio, u mom dahu

Pričaće ti jednom svašta
Boljima se teško prašta
Pile moje, pače moje malo

I silni miševi u boci
Javiće se k'o svedoci
Pustolovnog traganja za Gralom

Ne znam više, bože prosti
Dal' da strepim il' da stremim
Da to breme posebnosti
I na tebe nakalemim

Ako nije kasno već
Jer znam da sanjaš rimovanja
Krike, i tišinu nemu
Ti si bio svugde u mom svemu

Pile moje pače moje malo
Lavče moje

Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio... Štošta... Pile moje... Pače moje malo... Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim... Da sam blizu... Ne bi im se dalo... Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli... Šta sam za njih neg' ukleta šajka? Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem... Gledali su oni... Iz prikrajka... Al' ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo... Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo... Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom doku... Ti si tamo bio... U mom oku... Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli... Kako odjek mog osmeha ječi... Kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao čavke... Moje loše prepričane reči... Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke... Posvud promačena vrsta... Samo retki nađu retke... Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu plahu... Ti si tamo bio... U mom dahu... Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško prašta... Pile moje... Pače moje malo... Silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci... Pustolovnog traganja za Gralom... Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da stremim... Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim? Ako nije kasno već? Znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu... Ti si bio svugde u mom svemu... Pile moje... Pače moje malo... Lavče moje... Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav" "Sve je moguće, sve je na domak ruke, samo se čovjek ne smije predati" "Nije čovijek ono što misli, vec ono sto čini" Covjek je jednostavno previse umoran i tup za mnogo sta, pa trazi utociste u praznovjerju." "Dobre i lose strane se za dlaku razlikuju."

"Svako nosi svoj kriz Meša Selimović: Tvrđava Kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. ...osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. ... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome.

Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno... ... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi. Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu.

Svima bi bilo dobro

Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti? — Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo. — Onda, da ćutimo! — Ne treba da ćutimo.

Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom? Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć...

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...

Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin. Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš? Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

--------------------------------------------------------------------------------