Nisam baš neki ljubitelj fejsbuka i dugo sam se odupirala tomu, no želja da pronađem neke davne prijatelje koji su se izgubili nekim svojim putevima, stvorila je u meni želju da ih potražim. A za to je fejsbuk idealno mjesto…

Nakon mnogobrojnih klikova i surfanja pronađoh jednu moju dragu prijateljicu iz Libije s kojom sam dijelila stan 3 pune godine.

Prošlo je tomu trideset dugih godina i nisam se puno nadala uspjehu. No kad nešto naumim, tako dugo čeprkam i tražim dok ne uspijem.

Ugledah njeno lice, neznatno izmjenjeno, prošarano sitnim borama i sijedom kosom , ali taj nezaboravni osmjeh i iskre u očima prepoznah odmah, na prvi pogled…

Napišem samo broj telefona i ime i za par minuta začujem dobro poznati zvuk telefona…

Od siline osjećaja jedva je uspjela progovoriti par riječi, plačući od sreće……

“ Gdje si draga?Želim te što prije vidjeti.”promucala je kroz suze i smijeh…

Smijale smo se i plakale naizmjenično , pokušavajući u najkraćim crtama ispričati najbitnije događaje proteklih godina….Ali kako to prohujalo vrijeme svesti na ono najvažnije preko telefonske žice stotinama  kilometara  udaljene?

Govorile smo istovremeno sa stankama da uzmemo dah….i uspjele otprilike  dogovoriti vrijeme susreta.

Čekala me na željezničkoj stanici u Zaprešiću sva uzbuđena hodajući gore – dolje po peronu…

Težak kofer naprosto sam bacila kroz vrata , nestrpljiva… da ju čim prije zagrlim…

Vrisak veselja i čvrst , dugi zagrljaj…a onda tišina u kojoj smo se samo  gledale….

Kroz glavu nam istovremeno prolete zajednički trenuci u kojima smo dijelile sve što se dijeliti moglo.

Radost i tugu….neprospavane noći na našem balkonu u želji da nam san zaklopi oči….Naše mladenačke snove, naša zaljubljivanja i prve poljupce…..Dnevni boravak kojeg smo zajednički uređivale od starih  sjedišta nekog automobila( jer drugog izbora nitko nije imao), šivajući navlake za njih….Naše prve zavjese od obične gaze, pofarbane prirodnim bojama…Naše pripreme za partije za koje smo krojile haljine od običnih bolesničkih plahti ukrašujući ih bezbrojnim svjetlećim šljokicama…

Prvo destiliranje alkohola, pravljenja piva, vina i vermuta…pilećih pašteta i još štošta drugoga…Bile smo nerazdvojne dan i noć..uvijek u istoj smjeni i na istom odjelu….jedna uz drugu..jedna drugoj potpora….

Dok je ona hranila djecu, ja sam ih prematala….ja sam pjevala, a ona bi s djetetom u naručju plesala…

U zimskim, dugim noćima, sklupčane u sobi kraj kerozinske peći maštale bi o vatri u kaminu i mirisu pečenih kolača….Jedna bi drugoj čitala pisma naših najdražih iz domovine…..Jedna bi drugoj štitila leđa dok bi smo hodale ulicom…

Ah, toliko toga što se nikad ne može izbrisati iz sjećanja…čak ni ako je bilo nesporazuma….To je bilo vrijeme međusobnog davanja, razumijevanja, tolerantnosti…..

Ni različitost naših kultura i obićaja, religije, nije nas omelo u našem prijateljstvu…

Otišla sam prije nje i trag se je zameo…no kao nekom telepatijom udale smo se gotovo istovremeno i s malom razlikom donjele na svijet djecu….Putevi su nas razdvojili, ali sudbine su dalje išle paralelno…

I usprkos svemu smijati se nismo zaboravile….Onaj zarazni smijeh što tjera i druge da se smiju iako pojma nemaju ćemu…Al zar je to bitno uopće kad se čovjek prepusti radosti onog drugog?

Dva dana neprekidnog druženja nije nam bilo dovoljno da ispričamo sve što smo ispričati htjele….

Lokomotiva je zazviždala..vrata vagona se zatvorila…Nosom priljubljenim uz staklo pratila sam njezin lik dok nije nestao iz vidokruga….

Zatvorila sam oči na tren i nasmiješila se…Ne to nije rastanak…Samo pauza do slijedećeg susreta….