I ja volim životinje. Jako. Volim ih dragati, maziti, paziti, hraniti, promatrati, šetati...Volim ih otkad znam za sebe. Često mi se čini da me one bolje razumiju nego ljudi, lako ih je voljeti...Pa zašto ih onda jedem? Nemam potrebu jesti meso svaki dan, rekla bih prije da imam naviku tako da ga jedem 1-2 puta na tjedan. A zamislite samo tu karmu - tata mi je mesar...

Danas sam pročitala dzorkov članak o ljubavi prema životinjama (koja, naravno uključuje i njihovo nejedenje!) i ponovno, po tko zna koji put, djelomično osvjestila tu svoju ljubav prema njima s tog aspekta. Puno puta sam mi se već meso doslovce zgadilo, odnosno osvjestila sam da su to živa bića, Duše koje često puta ubijamo samo da bismo ih pojeli. Fuj. E tada mi je istinski žao. Sebe i njih. Kada, primjerice, paniram meso, pa ga moram uzeti u ruke i dirati istovremeno znajući da je to bilo tijelo jedne Duše, a sada je tek leš...

Gdje je granica? Zapravo, ne poznajem niti jednog pravog vegana. Da budem preciznija, ne poznajem čovjeka koji je u potpunosti iz svog jelovnika izbacio meso, mesne prerađevine, svu hranu životinjskog podrijetla, uključujući ribe, mlijeko, jaja, sir... Poznajem mnogo onih koji pokušavaju biti nešto s predznakom vege, ali ustvari to nisu, samo pokušavaju. Varaju sami sebe... Ne želim biti tako licemjerna, zaista, voljela bih upoznati jednog istinskog vegana, voljela bih čak živjeti to i sama...al' u nekom drugom svijetu...

Zato zasad ne pokušavam, najprije zato što sam valjda tako odgojena (pokušala sam ne jesti meso, ali nisam uspjela uz svoje ukućane)- čvrsti su to obrasci...Ali nije to samo ne jesti meso, a sve ostalo? Treba mijenjati cijeli način prehrane, da ne kažem život... Ne mogu zamisliti da ne pojedem čokoladu ili neki kolačić u kojem sigurno ima mlijeka ili jaja...A sada jurim k mami  na ručak, mislim da je mesni... (?!)