Dječje zgode: Mama, kupi novaca!
Svoju sam djecu nerado ostavljala ikome (osim dedi i baki ponekad). Išli su u vrtić i to je bilo normalno, no u sve ostalo slobodno vrijeme vukla sam ih svuda k'o mačka mačiće. Tamo gdje moja djeca nisu bila dobrodošla, tamo ni ja nisam išla.
Gledajući me tako nakrcanu dječjim potrepštinama, često su mi stariji govorili:
"Ah, mala djeca,mala briga - čekaj da narastu" ili:
"Mala djeca piju mlijeko, a vel'ka djeca piju krv", brrrrr, ovo bi se valjda zvalo obiteljski vampirizam. Ja se ipak s nostalgijom sjećam tog sretnog vremena kad su moja djeca bila okupirana igrom i igračkama, kad su i sami bili "žive igračke".
U ovim malenim zgodama će se možda prepoznati mnoge mame.Dok su mi djeca bila još malena, često sam s njima besciljno šetala gradom. Rečenica: "Mama, možemo li pogledati samo izlog?" je uvijek donosila neki smiješan rasplet.
Uvijek je pred izlogom bilo: "A mama, možeš li mi kupiti...?" Moj odgovor je najčešće glasio da nemam novaca, a onda bujica pitanja:
"Zašto, kako nemaš? I ti i tata radite, zašto mi nikad nemamo novaca? Zašto svi drugi imaju, a mi nikad nemamo."
Legendarna provala jedne od mojih kćeri, pred izlogom s igračkama je bila:
"Mama, možemo li ići u banku kupiti novaca, pa se vratiti po ćelavu bebu" (lutka koju je svaka djevojčica željela imati, kako bi se uspješno igrala male mame - uh, ti domišljati kreatori igračaka).
Evo još jedna zgodica.
Moja trudna kuma, s trbuhom do zuba svraća na još jednu kavu prije poroda. Pričamo o svemu, naravno o djeci, skorom porodu, skupoći, neimaštini. Moja kćer se vrzma oko nje, jako je voli, stalno nešto zapitkuje, cvrkuće k'o vrapčić, gladi joj ogromni trbuh i u jednom trenu bubne:
"Zasto je ne pustis van da se igramo?"
Očarana je bebama, sve je zanima, kuma joj objašnjava da mora ići u bolnicu roditi bebu, ona ju gleda zbunjeno, a onda dječjom logikom, posve nevino pita:
"A kako si je stavila unutla?"
Ah, to nevino vrijeme, tako brzo omudre, tako brzo odrastu, prebrzo.
Danas mi jako nedostaje ta nevina zaigranost životom.