19. DJEČJE IGRE                     Za V.G.

 

        U jednomu gradu živjelo je dvoje odraslih - vrlo, vrlo odraslih i štovanih ljudi. O njima su pisale novine, njihove su riječi bile bogate znanjem i iskustvom, ljudi su te riječi zdušno pamtili, navodeći ih kao dokaz svoje načitanosti, i nakit svojega govora. Djeci i ženama dvojice uglednika prijateljski se zavidjelo. Njihovi su se susjedi ponosili, njihova se ulica se gizdala. No ta dvojica vrlo, vrlo odraslih ljudi bili su zapravo zakrinkana djeca. To nitko nije znao, osim njih dvojice.

        Oni su se noću, tajom, sastajali na jednoj klupi dječjega igrališta. Čim su se tamo našli jedno s drugim, presvlačili su se u djecu. Jedan su drugomu pričali o svojim uglednim budalaštinama, do mile se volje smijući svojoj važnosti. Kad su se dobro ismijali, onda bi izmišlljali kojekakve igre, kakve već izmišljaju djeca.

        “Večeras je na tebi red da nešto smisliš. Čega se igramo večeras?” pitalo je jedno dijete.

        “Igramo se... Evo, sad ću smisliti. Znaš što: ja ću zatvoriti oči, ti ćeš me voditi po gradu, a ja ću pogađati kuda me vodiš. Ako ne pogodim krajnje mjesto, na koje me budeš doveo, onda ja gubim, i ti tada imaš pravo zatražiti od mene da stojim na glavi, ili nešto slično.”

        “Dobro,” reče drugo dijete. “Ali nemoj varati. To jest, nemoj viriti.”

        “Kakva je to igra bez varanja? Ali dobro, neću viriti.”

        I tako krenuše gradom: jedno je vodilo drugoga, oprezno, kao da vodi sljepca. Noćni prolaznici u čudu su zastajali, pitajući treba li pomoć. Nitko nije u zaigranima prepoznao odrasle uglednike, jer uopće nisu bili na sebe nalik.

        Vođeno je dijete u prvo vrijeme dobro pogađalo kamo su zašli, i kuda su skrenuli, na kojemu se raskršću raskrstili s kojom ulicom. Dijete-vodič je gunđalo:

        “Pa ovo nema smisla! Sve pogađaš! Bojim se da ću izgubiti, a baš mi se ne stoji na glavi po ovoj kiši.”

        Zapravo, dijete-vodič vrlo je lukavo vodilo svojega suigrača: tri puta oko maloga trga, tako da mu je pobrkalo smjerove i zamrsilo pamćenje. Vođeno dijete, pak, bijaše uvjereno da točno zna gdje se nalaze. Tako su lunjali gradom cio sat.

        A onda se vođenomu počeše javljati šumovi i glasovi nekoga drugog grada.

        “Čujem talijanski jezik,” reklo je. “Mora da smo u Rimu.”

        “Ne bih ti otkrio gdje smo,” odgovarao je drugi. “Samo ti mogu reći da nismo predaleko od Rima.”

        “I ne pada više kiša,” govorilo je vođeno dijete. “Osjećam na koži sunce. Znaš, ovdje mi je kao da sam kod svoje prave kuće. Ne otvaraju mi se oči - plašim se da će opet kiša, i opet onaj naš dosadni grad.”

        Malo poslije, vođeni je stao duboko udisati miris jorgovana.

        “Da znaš, nije jesen, proljeće je! Moram ti nešto važno reći: ja se ne vraćam iz ovoga mjesta”!

        Vodič je šutio, nesiguran gdje li to prestaje igra.

        “Znaš, ja bih ovdje ostao zauvijek,” tiho će vođeno dijete. “Ti se možeš vratiti. Ne boj se, ja dobro poznajem ovaj grad, znam mu svaku ulicu, i znam jezik, kojim se ovdje govori. Nekada, davno, ja sam ovdje živio.”

        “Ti to za ozbiljno?” upita vodič.

        “Ja to za ozbiljno,” potvrdi vođeni.

        “Ti se ne bi vratio?”

        “Ne bih se vratio. Ovdje me čekaju prijatelji. Zovu me.”

        I vođeno dijete progovori na nepoznatu jeziku, tečno, sretno, kao kristalni potočić..

        Sada se dijete-vodič uplaši i stade zapomagati:

        “Otvori oči, mi nismo ni u kakvu drugom gradu! Plašiš me! Ovo više nije igra!”

        Ali vođeno je dijete čvrsto stiskalo kapke.

        “Neću otvoriti oči, ne želim se vratiti! Idem, zovu me.”

        Prvi sjedne na pločnik, uhvati se za glavu i protuži:

        “A što ću onda ja? Kad sutra dođem na onu našu klupu, više te neću naći! S kim ću se igrati? Kako ću živjeti? Pa zar nemaš malo srca za druga?”

        Drugo dijete tada ušuti. Zamisli se. Rastuži se i ono.

        “Da, zbilja,” reče, “ti nemaš nikoga za igru, osim mene. Sam ne možeš. A bez igre, loše ti se piše. Oh, Bože! Čujem zvona! Nedjelja je, ide se u crkvu! Oh, kako mi se ide u crkvu! Znaš, i Laura je tamo!”

        I podiže nogu, spusti je na nepoznato tlo. Prvo je dijete gledalo, raskolačivši oči: noga je nestala. Prešla je u prostor drugoga grada.

        “Nemoj me ostaviti!” zaplače. “Ili me povedi sa sobom!”

        “Ne mogu te povesti sa sobom - ti ne čuješ i ne vidiš isto, što i ja. Ali dobro, ne boj se, ne plači. Evo, vraćam se, tebi za ljubav. Pristajem otvoriti oči... Pristajem vratiti se... Samo ne plači.”

        I drugo dijete oprezno, pa`ljivo, polako, vrati nogu iz nepoznatoga grada na tlo gdje su oba stajali. Na nozi je ostao tračak sunca.

       

        Onda dijete-vodič zagrli vođenoga i rekne mu:

        “Hvala ti. Ja bih umro bez tebe! Ne bih preživio gubitak djetinjstva! A sada, evo nas na kraju igre. Stigli smo. Ovdje je klupa. Sjedni.”

        Polako, oprezno, pažljivo, kao da se spuštaju na tlo nove planete, spustiše se na klupu. Kad je drugo dijete otvorilo oči, vidjelo je da se nalaze na istoj klupi s koje su krenuli.

        “Pa dobro, neka ti bude,” reče uzdahnuvši. “Pobijedio si. Kiša pada, tu smo, nismo tamo.”

        “Što misliš o stajanju na glavi?” oprezno će prvo dijete. “Jer prema pravilima igre, ti nisi pogodio gdje se nalazimo.”

        “Da znaš: neću stajati na glavi! Jer ja znam gdje sam bio, a gdje ti nisi bio. U onomu gradu. Nosnice su mi još vlažne od jorgovana.”

       

 

        Igra tu i tamo pokazuje igračima gdje povući kraljevski potez oslobođenja, sigurna da igrači neće poslušati naputak, jer i zapreka da to učine, njezino je djelo...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.