17. DJEČAKOV SAT

 

        Jedan je sat stao. Dječakov sat.

        Dječak je otišao putem svega živoga.

        Sat je jedno vrijeme čekao, onda je još jedno vrijeme čekao, a kad je izgubio nadu, stao je.

        “Valjda mu je došlo vrijeme da stane,” rekoše.

        No majka je znala da je satu volja prepukla od tuge.

 

        Vrijeme, je, naravno, i dalje prolazilo.

        Majka je držala sat na svojemu radnom stolu. Iako je stajao, sat je za nju bio živ. Često ga je molila da bar na časak pokrene kazaljke. No sat je stajao, stajao bez odmora.

        Jedne večeri pričinilo joj se da čuje sitno tiktakanje. Prinijela je sat uhu. Kazaljke su i dalje stajale, ali je unutra nešto sitno, daleko, i nježno kuckalo. Nešto na kraju sluha. Kazaljke su  i dalje stajale, no između sata i vremena poveo se mali nečuj-razgovor.

        Reklo je vrijeme satu:

        “Nekada si mislio da ti mene pokazuješ. Kakva zabluda! Ti si se samo nakratko uklopio u moj tijek. Kao čamac u rječnu struju. Čamac ne mjeri rijeku. Samo izvjesni dio puta njom plovi.”

        Sat je odgovorio dječjim glasom:

        “Istina, ja nisam tebe mjerio onako, kako tebi dolikuje. Ni planina te ne može mjeriti. Ne mogu te mjeriti ni mnoge propasti svijeta. Što se mene tiče, ja sam čovjekov izum, ja sam ispad čovjekove darovitosti. To, što sada stojim, i svima se, osim njegovoj majci, činim beskorisnim, pokazuje da čovjekova djela nisu trajna. Ali razmisli, ja sada ipak s tobom razgovaram.”

        “Ne razgovaraš. To su njezini osjećaji,” kazalo je vrijeme.

        “Onda su osjećaji trajni.”

        “Ništa nije trajno, osim mene. Ja sam neprolazno,” napuhnulo se vrijeme. “I zato se za mene ne može izumiti dostojan mjernički instrument.”

        “Ja sada stojim,” ponovio je sat. “Ili se tako čini. No možda moje kazaljke  ukazuju na nešto drugo. Nešto, što se ne tiče samo dječaka i majke. Nešto, što se i tebe tiče.”

        “Što bi to moglo biti?” podrugljivo će vrijeme.

        “To, da postoji mjesto, gdje tebe nema. Mjesto, kamo je, možda, otišao dječak. Da možda postoji dan kada ćeš i ti tamo stići: tamo gdje te nema. Možda ja svojim zastankom najavljujem taj dan. Štoviše, možda ga ubrzavam.”

        Kad je majka to čula, više nije molila sat da proradi.

        Kad je majka to čula, shvatila je da je ona sama zamolila sat da stane.

 

 

        Kad saznamo skriveni razlog, onda sami biramo ono što nam se već dogodilo.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.