82. DIVNI S DIVNIMA

 

        “U prastaro vrijeme svi su ljudi bili divni, i nitko nikomu nije bio stranac”, pričao je jednom noćnom zgodom Divni Stranac, sjedeći uz oganj u polju.

Svi su ga u kućama čuli. Svi slušali. Bdijući ili spavajući, svejedno. Cijelo je selo cijele noći razgovaralo sa Strancem. A On je cijele noći raspretao vatru, ne dajući joj da zaspi; sjario bi glavnje i gledao kako Agni pleše na sedam jezika.

        “A gdje su danas ti divni”? zaorio je klik onih po kućama. “Zašto ih nema”?

        “Oni su tu, ima ih. Samo ne znaju da su divni”, spokojno će Stranac.

        “Zašto im ne kažeš“? šiknuli su glasovi nestrpljivo, gotovo ljutito.

        “Kažem im. Ali Mi ne vjeruju”.

        “Kaži nama tko su ti, i gdje su. Mi ćemo im reći. Jer Ti si ipak ovdje stranac, dođeš i odeš, ne dijeliš naš način života. Kaži nam tko su ti divni koji ne znaju da su divni, možda će nama povjerovati”.

        “Vi ste ti”, reče Stranac. “Nitko drugi nego vi”.

        Po kućama i u glavama začuo se tresak iznenađenja, zaprepaštenja. A onda gužva od stotine glasova:

        “Rekao si – mi?! Zar mi, ovakvi?! Mi smo ti?! Nemoguće”!

        Pred zoru, usred muka, čula su se dva, tri osamljena glasa:

        “Zar ja”?

        I onda, u samo svitanje, jedan jedini tihi glas:

        “Da, ja”.

 

 

        Zbog toga jednoga, On će podjariti sedam ognjeva.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)