70. DIVNA STOPA

 

        Bio jedan čovjek u selu, onako malo lud. Čuvao je tuđe koze, a volio ih je kao da su njegove. Kozama je uvijek kazivao priče o Divnomu. Kako je divan. I to je bilo sve.

        Ali kozama nikad dosta priča. One su ga slušale brsteći, brstile su slušajući ga. I tako je išao dan za danom.

        Čovjek je jednoga dana rekao kozama da je zrak čudan. Kao da je dotaknut velikom viješću.

        “Mora da je Divni u blizini”, zaključio je. I dalje:

        “Ako je u blizini, možda će ostaviti kakav znak. Kakav trag na stazi. Makar jednu jedinu stopu”.

        Zagledao se u jedinu stazu kojom je išao iz sela u polje, i iz polja u selo. I gle, na stazi se pokaza jedna jedina stopa – trag utisnut u tvrdu zemlju. Kleknuo je kraj stope, ne usuđujući se dotaći ju. Samo je zurio u nju; tu i tamo bi skrenuo pogledom da ju odmori od svojega gledanja. A onda je osjetio rajski miris: stopa je mirisala svom snagom, opojno.

        Koze su se same vratile u selo. Čovjeka nigdje. Budući je bio onako malo lud, pođoše ga tražiti. U šupi ga nije bilo, u krčmi ga nije bilo, na cesti ga nije bilo. Pogledaše u bunar. Ni tamo ga nije bilo. Ujutro ga nađoše na stazi što vodi u polje i iz polja. Klečao je, smiješio se, duboko je disao.

        “To je On... Prošao je ovuda...” šaputao je. “Ako ne vjerujete, pomirišite...”

        Uistinu, iz stope se izvijao čudesan miris od kojega se slika svijeta ljuljala. Ljudi su zateturali, pitajući jedni druge što se zbiva. Kad su se udaljili korak, dva, dolazili su k prijašnjoj pameti.

        “Ludilo je zarazno”, rekoše.

        Pokušaše odvući čovjeka s toga mjesta, ali on se grčevito držao za zemlju, za kamen, za travu. Toga je dana netko drugi čuvao koze, ali one su jedva brstile, stalno su njušile zrak, očekujući Dolazak.

        Naposljetku se netko dosjeti i reče čovjeku da je otkrivena druga stopa. Ona da se nalazi u seoskoj ulici. Čovjek se dade nagovoriti, pođe s njima, šaljivdžijama. Jer oni su priredili zabavu za cijelo selo, i okupili se oko stope magarca. Čovjek se spusti na koljena pokraj magarčeva otiska i duboko, pobožno udahne. Mirisa nije bilo. On opet udahne. Opet ništa. Ljudi su se iskidali od prigušena smijeha. Onda čovjek prošapće:

        “Miriše...”

        Jedan po jedan ljudi stadoše udisati miris, koji se izvijao iz stope. Isti, čudesan miris, od kojega su zateturali, i s njima njihova slika svijeta.   

        “Kako...”? promucali su. “Pa ovo je trag magarca...”   

        I onda su zaplesali, nasmijali se, kao opijeni nepoznatim vinom. Korak, dva dalje, pribirali su se u prijašnju pamet. Pamet je rekla da se nemoguće stvari ne događaju, da ona stopa na stazi možda i potječe od Divnoga Prolaznika, ali da ova ovdje potječe od magarca, i da je istina da su se htjeli malo našaliti, i da je to sve, i da se ono prije  moglo dogoditi, ako se dogodilo, samo s čovjekom, koji je onako malo zavrnut.

        Čovjek je, klečeći i dalje, podigao pogled i rekao im:

        “Vi ne razumijete... On je tamo gdje Ga duboko udahneš”.

       

        Otada je sretan i spokojan odvodio koze na pašnjak. Stopa je bilo u izobilju, zrak je bio sam Božji miris, priče su se same pričale, koze su brstile i sve ovo razumjele.

 

 

Komu pamet smeta...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)