Bijaše svanuo onaj čudesni dan, kojeg svijet baš nije priželjkivao.

Ali se upravo radi ljudskih silnih igara moćima, koje su im poklonjene za blagodat, dogodilo to, da je baš taj svijet u trenutku nestao..

Moći u krivim i nezrelim rukama, uvijek izazivaju kataklizmu..

Ova je bila neočekivano brza..

Po sparušenim poljanama, ali na sasvim drugim krajevima zemlje, lutala su dva jedina preživjela bića: Div, Viktor Golem, i mala vila Anočka, koja je pokušavala udahnuti život jednom jedinom drvetu, koji je preostao..

Viktor je bio napravljen od ilovače..

I zato nije bio pretvoren u pepeo, kad je velika vatra uništenja, poharala Zemlju.

Naprotiv, tijelo mu je postalo čvrstoi jako,mada crno od čađi i pepela.

Nitko zapravo nije znao, da je u njemu sačuvana tajna života, za koju je trebao srodnu dušu, da joj otkrije tu tajnu.. I stvori zajedno sa njom, novi život i Novu Zemlju..

Međutim, on nije znao tko ga je stvorio. Znao je samo da u sebi nosi nešto neprocjenjivo dragocjeno, i ništa više.

Nije bio na prvi pogled lijep. Naizgled nezgrapan, i onako velik i čudan, prije bi ljude odbijao nego privlačio sebi.

Ali to je imalo i svrhu:

Kada sretne biće, koje je njegova srodna duša, pretvorit će se u nešto sasvim drugo.

Ali svijeta nije bilo više.

Viktor je sjeo zamišljeno na jedan kamen, i pogledao u sive oblake, koji su zastirali sunce.

Izgubio je nadu, da će pronaći onu koju je čekao i zbog koje je ostao živ nakon ovog armagedona..

Najljepše su na njemu bile oči, i na njima i njihovoj ljepoti, jedino nisu štedili oni koji su ga stvorili. Zapravo, te oči su bile žive, i kroz njih je srodna duša trebala dospjeti do Viktora i Njegove tajne..

Ali kao što rekoh, Viktor je izgubio svaku nadu u postojanje ikojeg živog bića na zemlji..

Mala vila Anočka, posula je drvo čarobnim prahom iz svoga srca, i poletjela u prostranstvo sivog neba..

I, što je nezamislivo za vile, osjetila je umor od svoga leta.

Nije znala, da je svijet, ovakav, kakav jest, bio poguban za nju. Nije bilo ljudi da vjeruju u čarolije, pa je i ona gubila snagu.

I, osjetila da u trenutku ponire, gotovo gubi svijest.

Pala je ravno pred noge Viktoru..

Iznenađeno je pogledao to sićušno stvorenje, svojim velikim očima.

Podigao ju je svojim jakim rukama, i dugo gledao njenu plavu kosu, i tanano, nježno tijelo,sa opuštenim, gotovo sparušenim krilima.

Pitao se, kako je to moguće'

Mala vila Ančica je otvorila oči..

Prvo je ustuknula, kada je vidjela Viktora, i sakrila se ispod kamena. Viktor je progovorio, i Ančica je bila iznenađena, koliko je njegov glas topao i nježan.

"Tko si ti, malena?" upitao je Ančicu."Dođi, neću ti ništa,,"

I Ančica je izvirila ispod kamena..

Kada je Pogledala u  Viktorove oči, u trenutku se izgubila u njima.

Viktor je također osjetio da se sa njim nešto čudesno događa. Plave oči  male vile Ančice, kao da su u njemu počele otključavati neke skrivene odaje iznutra, koje je u sebi držao vjekovima zaključane..

Oči male vile zasuzile su od  ganuća.

U trenutku je znala zašto se pojavila baš pred Viktorom i što mora učiniti.

Ali prvo je morala pripremiti Viktora. Iako div, i stvoren radi svega drugog osim za sebe, imao je dušu..

I ne samo jednu..

On je u sebi čuvao mirijade duša, koje će ponovo oživjeti golu i pustu Majčicu zemlju.

Ali on je morao umrijeti, biti doslovno razbijeni ćup,  koji će pustiti život van iz sebe..

Golem je bio div zato, jer je svakim novim životom u sebi, morao narasti više.. I kad su Stvoritelji vidjeli da više ne smije rasti, obrisali su mu riječi čarolije sa čela..

Viktor nije smio biti svoj. Imati svoju dušu..

Jer tada bi svi životi koje je čuvao u sebi, bili izgubljeni.. On je bio stvoren za ovaj sivi dan poslije kraja, i to je jedino što je znao..

Ančica mu je prvo poljubila čelo, pa oči, a onda ruke..

"Zašto mi to radiš?" -upitao ju je.

"Zato jer te volim"-odgovorila je.

"Ja nisam biće koje ti može uzvratiti ljubav, pogledaj me..Moje tijelo je od terakote, moje ruke su grube, tvrde.."-rekao joj je Viktor

Moja duša je sačinjena od mirijade drugih, ja ne postojim.."

"O, moj voljeni Viktore, nitko me ne može voljeti kao ti. Svi što su me voljeli, voljeli su me samo sa jednom dušom u sebi, a ti ćeš me voljeti sa tisućama duša odjednom."-rekla mi je Ančica..

"Ali ja bih te želio voljeti, bar jedan jedini dan, svojom jednom jedinom, vlastitom dušom-rekao je Viktor.

"I hoćeš, ljubljeni moj, jer, tvoja duša živi u meni, dio je mene.

Ali ti prvo moraš razbiti vrč svoga tijela, da bi nove duše poletjele kao ptice iz tebe, i nastanile Zemlju..

To znači da moraš umrijeti, da bih te ja mogla oživjeti. "

"Pa neka tako bude.." rekao je Viktor i bacio se sa litice...

Mala Ančica je bila uz njega, u svakom trenutku njegovoga leta prema dnu bezdana.

Kada je dodirnuo tlo, njegovo čvrsto tijelo se raspalo u tisuću komadića.

I isto toliko sjajnih iskrica, poletjelo je u visine...

Na stijenju je ostalo nešto maleno, treptajuće, i Ančica je to što je vidjela, uzela nježno u svoje ruke.

Bilo je to maleno, sasvim maleno srce.. Mala vila, stavila ga je u svoje grudi..

Čekala je trenutak, kada će i ona ostaviti svijet, i vinuti se u zagrljaj Onome,koji će joj darovati Viktora, onakvog, kakav je on zamišljen od prapočetka: savršen u punini ljubavi, vječan u punini vjernosti..

 

Priču posvećujem..vili Ančici..