DIV I MRAV

 

 

 

U obitelji divova bio je jedan mališan, koji je volio promatrati mrave. U ono su vrijeme mravi bili golemi kao današnje ovce. Ali mališanu su bili maleni, jer je mališan bio dijete divova.

 

Zadivljen je promatrao mravlji trud i marljivost. Kako su vukli na leđima teške slamke i goleme mrvice, sve put mravinjaka, zajedničke kuće. Kako nisu odustajali. Kako su jedan drugomu pomagali nositi teretno iverje. Mališan je pitao roditelje zašto i divovi ne stanuju u zajedničkoj kući, već svaka obitelj ima svoju nastambu. Rorditelji su mu objasnili da se radi o posebnosti života svake male zajednice, i da se poštovanje te posebnosti naziva sloboda. Ali mališan nije bio uvjeren da je dobio pravi odgovor.

 

Nastavio je promatrati mrave. Roditelji su ga uzaman nastojali odvratiti od te, kako su mislili, besposlice. Razmišljali su i o tomu da zatrpaju mravinjak. Ali su, gledajući predanost svojega sina mravljim prizorima, ipak odustali.

 

A mališanov je pogled iz dana u dan bivao sve uprtiji, sve znatiželjniji, sve željniji. Sviđala mu se njihova zborna sloboda. I on je tako, neopazice, silazio za svojim pogledom, dok se jednoga dana nije našao među mravima, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Počeo se kretati na hitrim, tankim nožicama, kao da je to oduvijek činio. I kao mu je tijelo oduvijek bilo crne boje. Nije ništa pitao, nije se čudio. Ni mravi nisu. Otada je sretno živio u radnoj zajednici sićušnika.

 

Divovi su, kako roditelji tako i susjedi, pretražili i goru i dolinu u potrazi za dječakom. Njihova su stopala danonoćno bubnjala niz krajobraz; tutnjalo je i drmalo, ali malomu divu, diviću, ni traga.

 

Stariji dječakov brat jednoga je dana sjedio na kamenu kraj kuće, upravo na mjestu gdje je običavao sjediti njegov nestali braco. Bolna mu je praznina kolutala u grudima. Tu i tamo zrak bi se zatalasao od uzdaha, i stabla bi se tada povila do zemlje.

 

Uz kamen se stao uspinjati mrav. Dovikivao je div-bratu:

 

"Hej, to sam ja! To sam ja! To je moj kamen"!

 

I opet: "Htio sam ti reći da sam mrav, i da ne tuguješ, jer ja sam zadovoljan svojim životom! Htio sam ti poželjeti sve što bi i tebe zadovoljilo, dragi nekadašnji brate"!

 

Nikad se neće saznati je li brat čuo brata. Je li razumio brata. Nikad se neće saznati je li namjerno ili slučajno... brat zgazio brata.

 

Pitanje: Je li bolje znati ili ne znati?

 

Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE