U dalekom kraljevstvu živio kralj. Bijaše on ponosit i dobar. Širokih pleća i razborite glave. Oči mu bile crne kao tama, a pogled plemenit i odlučan. Vladao on čvrstom rukom, ali sasvim pravedno. Voljelo ga i staro i mlado, jer živjelo se imućno i bezbrižno. Svakog dobra bijaše tada i narod ne oskudjevaše u ničem. No, vrag ne spava. Uvijek nešto kuje kako bi napakostio. Tako bijaše i s kraljevstvom dobrog kralja. Uskoro rat počeo bjesniti okolicom i zahvati on rubove njegovog kraljevstva. Strašna je to bila slika izmučenog naroda. Horde izbjeglica i prognanika slijevale su se u grad gdje je stolovao dobri kralj. Ranjenih i poginulih bilo je svugdje. Kralj je pokušavao na sve načine zaštiti svoj narod. Poslao je tisuće vojnika da ga obrane, pokušavao mirovnim sporazumima, ali sve je bilo uzalud. Jer đavolji je plan bio satrati dobrog kralja i njegov narod. Jednog dana kralj odjaha u suton. Ode sasvim sam, nije htio nitko da ga prati.

Uskoro stiže pred teška željezna vrata kamenog grada. Pokuca. Vrata zaškripe i otvore se. Kralj ujaha. Znao je da oni sve vide, sve znaju i da ga očekuju. Puste kamene ulice bile su prazne, društvo im je pravila samo zloguka magla koja se izvijala svuda.  

Najednom ugleda kako se nad gradom izdiže dvorac, mračan i strašan. Ostavi svog konja i krene pješice. Snažno otvori dvorska vrata i uđe. Hodnici dvorca su bili isto onako pusti kao i ulice grada. Znao je kralj dobro gdje mora poći. Uskoro se našao u središnjoj dvorani. Vidjelo se da je raskošna i bogata i no onako malo svijetla. Kralj pade ničice i prozbori – Došao sam ti žrtvovati svoj život.

- Znao sam da ćeš doći, očekivao sam te - začu se glas iz tame.

- Vidim da još uvijek ne voliš svijetlo. Još se kriješ u mraku - reče kralj.

- I ti si trebao ostati u mraku. Ali ne, ti si se pobunio. Ti si se sažalio nad tim prostim stvorovima i izdao vlastiti narod!-ljutito će glas.

- Učinio sam ono što je bilo pravedno!-odlučno će kralj.

- Je li bilo pravedno pobuniti se protiv svog naroda, kako bi pomogao nekim nebitnim bićima, koji su ionako stvoreni samo zato da bi bili robovi?

- Ne! Svi stvorovi koji hode pod ovim nebeskim svodom su jednaki! Svi imaju pravo na slobodu! Nisam više mogao podnijeti vašu uobraženost i nasilje! Morao sam im pomoći!- snažno je zborio kralj.

- Budalo! Vidi što si učinio! Sad opet pate zbog tebe-još jednom će glas.

- Zato sam i došao ovdje da vam vratim svoj život uz uvjet da ćete ih pustiti na miru.

- Zboriš gluposti. Oni su namijenjeni da bi bili robovi. Zar si stvarno mislio da ih možeš obraniti od nas, kralju, kako te oni nazivaju. A jesu li ikad vidjeli pravo lice svog kralja?-opako će glas.

- Vidjeli su ono što je bilo bitno vidjeti. Vidjeli su moju dobrotu i nastojanje da ih zašitim.

- Budalasti kralju! Nisi ih mogao zaštiti sam od nas. Znao si to istog onog trenutka kad si nas napustio.

- Reci svoj zahtjev ili se pripremi da umreš od mog mača!- poviče kralj i isuče mač iz korica.

- Kako se samo usuđuješ prijetiti mi!? Mogu te zgaziti samo jednim udarcem šake!- pobjesni glas i izroni iz tame. Ono malo svijetla obasja mu lice. Bio je zastrašujuć taj gorostas. Velik poput stoljetnog hrasta, snažnih ruku poput malja i krvoločnog pogleda.

- Što nam se to dogodilo? Nekad smo bili kao bogovi, a sad, sad smo krvoločne ljudožderne ubojice-još jednom će kralj.

- Moć opija, moj kralju. Ti si je odbacio, kako bi živio životom čovjeka.

- Meni moć nije potrebna, želim da su svi jednaki. Ne želim da veliki tlače male, samo zato što mogu. Želim da oni budu plemeniti upravo zato jer su veliki i da pomažu onim malima.

- Sve same budalaštine! Onaj tko se jednom dočepa moći, ne ispušta je tako lako. Da si uistinu želio postati samo čovjekom pretvorio bi se u seljaka, običnog mlinara ili kakvog ubogog prosjaka. Ali ti si div, kao i mi. Ne možeš protiv svoje prirode. I u ljudskom svijetu se nisi mogao odreći svoje moći. Postao si kralj, najmoćniji od svih ljudi-zajedljivo će gorostas.

- Samo sam ih tako mogao povesti u borbu protiv vas i donijeti im blagostanje. Samo smo se tako mogli ujediniti. Tko bi slušao ubogog prosjaka, tko bi slijedio seljaka, kojom bi vojskom znao zapovijedati mlinar?-srdito će kralj.

- Taština, taština. Taština je tako okrutna stvar.

- Možda imaš pravo, ali došao sam ovdje jer sam odgovoran za svoj narod, za sve one ljude koji sad pate. Divovi im razaraju zemlju i zato sam  došao dati vam svoj život u zamjenu za njihov.

- Uzet ćemo tvoj život, jer on nam ionako pripada, ali uzet ćemo i njihov samo zato jer možemo.

- To je nepravda!-poviče kralj i zakovitla svojim mačem.

- Pazi, kralju, na koga okrećeš svoju oštricu jer bi vrlo brzo ona mogla završiti u tvojoj utrobi!-rasrdi se div.

- Postoji li način kako da ih spasim!? –očajno će kralj.

- Znaš, na početku svijeta bogovi su stvorili divove da nastanu zemlju. Ali vila suđenica se pobunila i zamolila bogove da stvore manja bića, ne tako nezgrapna kao što smo mi. I oni stvoriše patuljke. Ali, oni su bili presitni i suđenica ih još jednom zamoli da stvore ljude. Njihovim dolaskom sve se poremetilo. Divovi su otišli živjeti među oblake, patuljci su nastanili podzemlje, a oholi su ljudi zagospodarili zemljom. Sad vidiš zašto ih tako silno mrzimo i želimo iskorijeniti.

- Svi ljudi nisu isti. Ima tako divnih ljudi za koje valja žrtvovati život. Ali to nije ono što sam te pitao. Kaži ima li načina da ih spasim? –uporan je bio kralj.

- Ti ne odustaješ?

- Opozovi svoju vojsku divova, pusti ljude da žive svoj zemaljski život, ja ću učiniti što god tražiš od mene-odlučno će kralj.

- Obećavaš?-upita ga div.

- Dajem ti svoju ljudsku i divovsku riječ.

Gorostas puhne u svoj rok. Nasta zaglušujuća buka. Zemlja se stane tresti. Divovi su se vraćali pod oblake. Kraljevstvo dobrog kralja opet je bilo slobodno i sigurno, Uskoro se opet živjelo u blagostanju. Njegovi stanovnici znali su da im je to osigurao njihov kralj koji je onog dana sam odjahao u suton. Gdje je otišao nitko nije znao. Nažalost nikad se više nije ni vratio. Narod ga je slavio kao najvećeg heroja. Njegovo je ime bilo ponos i slava. Divovi se više nikad nisu vratili. A što se zapravo dogodilo s dobrim kraljem? Što je to onda obećao onom divu kako bi spasio ljude, nikad se nije saznalo. Neki su pričali da je za kaznu morao držati nebeski svod i zvijezde, jer je pod oblacima divovima postalo tijesno. No to je već neka druga priča i je li istinita možda nikad nećemo saznati.