DIOBA BLIZANACA

 

        U jednoj obitelji bila dva sina, dva brata blizanca. Teško ih bilo razlikovati, kako po izgledu, tako i po ćudi. Obitelj je od davnih vremena bila uspješna i u poslu i u ophođenju s ljudima, pa se nakupilo blaga i imanja koliko ni kod koga drugoga. Selo je znalo na njih gledati zavidnim okom, no kako su članovi bogate obitelji vazda bili velikodušni darodavatelji, ružni su se osjećaji stišavali, i ljudi su ipak uspijevali ostvariti ono što je najteže: oprostiti tuđi uspjeh.

        I tako je sve bilo blagohotno, blagodatno, i kako valja.

        No jedan je mali događaj uspio pokrenuti drukčiji smjer odnosa.

        Dok su bili još djeca, blizanci su se igrali u pijesku u dvorištu velike kuće. Gradili su svatko svoju kuću od pijeska. Natjecali se čija će kuća biti veća i bolja. Gotovo da nije bilo razlike između njihovih kula i tornjeva, ali je svaki blizanac nastojao nadmašiti drugoga. Sve su življe i sve žešće podizali svatko svoje, dok nije jurnula grozničava bitka, i rušenje kula onoga drugoga. Od te prve svađe, ljubomore, i sukoba između braće krenula je jedna potajna struja uzajamnoga takmičenja i nadmetanja.

        Tako je to trajalo godinama, a da nitko nije primijetio.

        Kad su braća odrasla i poženila se, složno zaključiše da ne mogu ostati zajedno u porodičnoj kući. Rekoše to roditeljima, a ovima se to dalo nažao, pa su ih odgovarali od odluke da se razdijele. Jer su bili obzirni, učiniše na volju roditeljima i ostadoše zajedno; ali po smrti i ukopu, krenuše se dijeliti.

        Braća bijahu valjano odgojena i uljudna, i dioba je tekla bez nesporazuma. Kuću su prepilili na pola, imanje također; rijeku su razdijelili na dva korita, cestu na dva smjera. Oba su brata bili sobom zadovoljni, i sve je teklo bez podizanja obrva; a onda stigoše do posljednjega diobenog predmeta: maloga voćnjaka iza kuće. On se nalazio na dnu popisa svega bogatstva. U voćnjaku bilo pet stabala jabuke.

        “Kako ćemo razdijeliti ovih pet?” upita jedan blizanac.

        “Hm,” reče drugi. “Da bacamo kocku za ono stablo vi{e?”

        “Ne,” usprotivi se prvi. “Kocka je neprimjerena pravdi. Neka se peto stablo dodijeli prema pravu starijega.”

        “Starijega?!” zaprepasti se drugi blizanac. “Pa zar mi nismo blizanci?”

        “Naravno. Ali ja sam rođen pet minuta prije tebe. Stoga je red da mi pripadne ona peta jabuka.”

        “Koještarije!” razbjesni se drugi brat. “Ako ćemo po tomu, onda nije važno tko je prvi izašao iz majčine utrobe, već tko je prvi začet! A ja tvrdim da sam ja taj!”

        Prvi se stade udarati po butinama i hohotati. Drugi se dade u nadvikivačku kriku. I odjednom uljudnost i dobar odgoj spadoše s obojice kao labava košulja, i braća se nađoše u pijesku među kulama i tornjevima.

 

        Svoje su tužbe zbog stabla jabuke podnijeli sudu. Na sudu su se obje tužbe rješavale godinama. Za to vrijeme imanje je, zapušteno, propadalo, sitnilo se, i raznosilo u vjetar. Sav je posao zastao, čekajući ishod suda: sječa drveta, proljetna sjetva, uzgoj vinograda, stada i pašnjaci. Ostatak bogatstva - mlinovi, žitnice, bunari, kočije, skupocjene predačke slike i rijetki predmeti - bude potrošen na odvjetnike. Braća su govorila da nije važan ni novac ni bogatstvo, već pravda.

        Naposljetku, kad su suci već posijedili, a blizanačka dvojica dolazila u sudnicu klimavim korakom koji se oslanjao na štap, sud dosudi da se peto stablo jabuke raskoli i svakomu blizancu dodijeli polovica.

        Braća konačno odahnuše - čestitali su sucima i odvjetnicima na ustrajnosti i pravdoljublju, a onda se okrenuše jedan drugomu, pružiše si ruke, i istoga časa udari ih kap.

 

       Krupno se krije iza sitnog.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.