51. DIJAGNOZA I LIJEK

        Jedan je čovjek, inače dobar pješak, stao šepati. Tužio se da ga bole noge.

Prijatelji i ukućani tjerali su ga da što više hoda, i tako pobijedi svoju nogobolju. Ali on nije mogao. Odveli su ga kod liječnika. Taj je malo zavirio u knjige, i propisao mu vitamine, uz određene vježbe za razgibavanje nožnih zglobova. No čovjek je još bolnije šepao.

Nije bilo druge, dodali su mu štap. Poslužio se štapom, ali je i dalje bolno hramao. Odveli su ga kod drugoga liječnika. On ga je pregledao i kliknuo:

“Naravno! Kostobolja vulgaris”!

Propisao mu je smjesta lijek jedan, drugi, i treći; za zarđale kosti. Čovjek ih je uredno pio, jednoga, drugoga, i trećega, ali je i dalje hramao. Noge su ga tako boljele da se više nije usuđivao koraknuti dalje od dva tri polagana metra.

Jednom je sjedio na klupi u parku, u prilično otužnu raspoloženju. Promatrao je hrle korake i skokove oko sebe, nešto što je za nj bila nepovratna prošlost. Iz očiju mu se spremiše briznuti suze samosažaljenja. Uto je naišao susjed cipelar.

“Zašto više ne šetaš kao nekad”? pitao ga je.

“Ne mogu, bole me noge”, odgovori.

Cipelar pogleda i opipa čovjekove noge, i izjavi:

“Čovječe, pa to je od tijesnih cipela”!

Kad mu je skinuo cipele, patnik  je umah odahnuo.

“Spasitelju moj! Osloboditelju od bolova! Kako te nagraditi”? kliknuo je zahvalno, a suze samosažaljnja zasjaše kao suze olakšanja. “Ti si me jedini izliječio od šepavosti”!

“Nisi ti uopće bio šepav”, reče mu cipelar. “Tvoje su noge zdrave. Ja sam samo skinuo s tebe ono što ti je smetalo”.

KAD BI TO BILE SAMO CIPELE..

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)