Još su samo dva pacijenta ispred njega, pa je on na redu. Srećom, muškarci su, što znači da se neće previše zadržavati na razgovoru. Žene se uvijek mnogo duže zadrže u ordinaciji, primijetio je to Leonard na samom početku svog posjećivanja liječnika. Točnije, liječnice. Već šest godina stalni je gost bolničkih hodnika, a svoju liječnicu poznaje tako dobro, da mu je već gotovo prijateljica. Na neki čudan način, osjeća naklonost prema njoj: popustila je ona početna kočnica koja ga je nagonila na šutnju. Sad više toga nema, višegodišnje poznanstvo uklonilo je prepreku koja je naravno štetila u odnosu pacijent - liječnik.

- Primjećujem kako se suzdržavate - rekla mu liječnica još na samom početku njihovog poznanstva, prije šest godina. - Morate prevladati neugodnost i otvoreno razgovarati sa mnom.
- Ah! - uzdahnuo je Leonard i promeškoljio se u velikoj i smeđoj kožnoj fotelji, koja je zaškripala pod njegovom težinom. - Lako je vama govoriti. Priznajem, čudno se osjećam.
- Zbog čega?
- Pa - otegao je Leonard - kao prvo, do sad nisam posjećivao liječnike.
- A drugo?
- Pa mogu vam po godinama biti otac.
- To ništa ne znači.
- Meni znači - rekao je on.
- Uskoro vam neće značiti ništa - obećala je liječnica ohrabrujuće se smiješeći. - Obećavam vam.
Njeno se obećanje ispunilo: nelagodnosti je nestalo i Leonard joj je bez ustručavanja povjeravao i najintimnije misli, osjećajući ogromno olakšanje zbog toga. Jer bilo je teško biti sasvim sam u tome, u čudno-podmukloj bolesti. Sasvim sam boriti se protiv podmukle bolesti koja se vraćala, a koju je on želio i nastojao svom svojom snagom zaustaviti.

Zvonce na vratima ordinacije zazvoni i vrati Leonarda u stvarnost. Zanesen mislima, sasvim je zaboravio gdje se nalazi, otresao se onog nelagodnog stiska kojeg je osjećao u stomaku. Još malo ...
- Gotovi smo do pet sati - reče muškarac koji sjedi do njega: Leonardovih je godina, obojica su tek prešli šezdesetu.
- Žurite negdje? - razgovora radi upita Leonard.
- Imam neki dogovor - odgovori mu supatnik i namigne. - Sastanak sa dečkima na piću.
Sa dečkima! Leonard se osmjehne. Doduše i on o samom sebi tako misli, ali ... Leonard ustane, jer iznenadni poriv za kretanjem, nije mu dozvoljavao mirovanje. Laganim i dugim koracima, koji su govorili o njegovom bavljenju sportom, počne šetati ambulantnim hodnikom, pod radoznalim pogledima bolesnika.
"Starci", pomisli Leonard, sakrivajući pogled, ne želeći da naslute o čemu razmišlja. "Sve su to starci. I uplašeni. Ja nisam starac. I ne bojim se! Nekoliko sam puta u životu bio blizu nasilne smrti i ne bojim se umrijeti. Ne bojim se nestati. I što znači to nestati? Vraćamo se tamo odakle smo i izronili. Ništa strašno. Čemu strah? Jer budućnost kakva se pruža ispred mene, a bogami i ispred ovih plačljivaca, nije ružičasta. Čekaju nas bolovi, sve manje uživanja, sve više patnje. Smrt ti dođe kao neki prijatelj, koji te sklanja na mirno mjesto dok oko tebe sve trešti. Još samo prije nekoliko godina ravnopravno sam jurio rame uz rame sa mladićima koji su imali svega trideset godina, a onda, bez upozorenja ...puf! Sve je odjednom nestalo! Kao da nikad nije bilo one snage u meni! Puf! Jebeš smrt! Smrt je spavanje, odmor. Jer u što mi se život pretvara? U bol! Bol do bola! I zašto se onda bojati prestanka bola?"
Zvonce se ponovo oglasi, jedan jadnik izađe iz ordinacije, a drugi uđe. Leonard sa osmjehom gleda u vrata iza kojih će čuti presudu. Presuda? Nasmije se toj riječi, neprikladnom naravno, ali je on tako doživljava.

Kad je prvi put primijetio i osjetio ove iste simptome koji ga i sada muče, nije se ni malo uplašio. Slabost njegovog tijela natjerala ga na preziranje vlastitog tijela, života. Što će ti život, ako ujutro ne ustaješ pun elana? Nego poput izmoždenog starca na kojeg su legle godine bez zadovoljstva?
A on je imao zadovoljstva u životu. O, i te kako ih je imao, grabio ih je pohlepno i silno uživao u svemu i možda je sad stigla naplata? Jer sve se mora platiti, zar ne? I sve ima svoju suprotnost, isto tako. Stare su to mudrosti. Toliko stare, da su postale banalne. Prije je imao zdravlje i veliko zadovoljstvo, a sad je nastupilo vrijeme bolesti i ...
I baš u tom trenutku, kad na takvog što nije ni pomišljao, Ela se ušuljala u njegov život i sve se preko noći za Leonarda promijenilo. Volja za životom nadimala mu je grudi i uživao je u svakom poklonjenom trenutku uživanja, koje mu je život pružao. Uživao je dvostruko, pa i trostruko, znajući kako uživanje neće dugo potrajati. Znajući da proživljava rijetkost, znajući da ima sreću što to proživljava, ma koliko bolno bilo. Znajući da će Ela otići, a on ...

Otišla je naravno, ponovo je sam i sasvim je uvjeren da se i podmukla bolest, koja mu otima životnu tekućinu vratila upravo zbog toga. Točnije, zbog njegovog nezadovoljstva. Jer nezadovoljstvo je ponovo zavladalo Leonardovim životom, jutra su se pružala prazna i besmislena ispred njega i budeći se, uzalud je rukom tražio njenu, Elinu toplinu. Više je nikad neće osjetiti. Nema više za njega te toliko drage topline. Samo nezadovoljstvo je ostalo. Koje je bujalo. I silno je žalio zbog toga. Ali nikome nije to odao, to je bila njegova dijagnoza njegove bolesti, samo njegova i ne treba je nitko više znati. Pa ni liječnica koja ga liječi i sa kojom se sprijateljio. Jer on zna, uvjeren je, kako je njegova dijagnoza točna. Ah, Ela …

- Vi kao da se zabavljate - reče mu gospođa koja sjedi preko puta Leonarda: noge je prekrižila sakrivši ih kaputom.
- Zašto to kažete? - upita Leonard.
- Pa osmjehujete se - odgovori žena, pa se i sama osmjehne.
- Prisjetio sam se nečeg smiješnog - reče joj Leonard: uvijek ti netko nastoji zaviriti u glavu. - I konačno, zašto se ne bi smijali? Pa ništa se strašnog ne događa.
- Zar bolest nije strašna?
- Strašna je - reče Leonard, zabavljen razgovorom. - Ali ne toliko da se sasvim prepustimo očajanju. Svojim mislima utječemo na bolest.
Žena se nasmije, ne skrivajući nevjerovanje u smijehu, a koje joj se čitalo na licu.
I upravo kad je otvorila usta u namjeri postaviti slijedeće pitanje, zvonce se oglasi i Leonard žustro zakorači prema vratima sretan što je tom razgovoru došao kraj.

- Dobra večer - pozdravi ga liječnica listajući papire za koje Leonard zna da su njegovi nalazi. – Sjednite, sjednite.
- Hvala - odgovori on sjedajući. - Kakva je presuda?
- Presuda? - Liječnica ga pogleda preko papira, a lijepe joj oči boje lješnjaka potamne. - Zanimljiv izbor riječi.
- Ta mi je misao preletjela umom tamo vani - reče Leonard i mahne rukom. - Dok sam čekao.
- Pa, ne bih je nazvala presudom.
- Nego kako?
- Opomenom - odgovori liječnica i odloži papire koji su govorili o Leonardovom zdravstvenom stanju.
- Ah! - reče Leonard. – Nisam se prevario. Ponovo se događa.
- Jest - potvrdi liječnica. - Ponovo se događa. Gubite željezo iz krvi. Zbog toga i te nesnosne glavobolje zbog kojih ste došli k meni.
- Opet sve iz početka? - upita Leonard, a u sjećanju mu munjevitom brzinom bljesnu svi oni brojni pregledi, neki čak i bolni, a svi vrlo neugodni.
- Nije baš tako - odgovori liječnica, nastojeći mu uliti samopouzdanja. - Sad vrlo dobro znamo protiv čega se moramo boriti.
- Ali i dalje ne znate zbog čega mi se to događa - promrmlja Leonard. - Ne znate zbog čega mi se krv, da tako kažem, razvodnjava i zbog čega je gubim.
- Do sad nismo otkrili točan uzrok - prizna liječnica. - Ali ovog puta ...
- Oprostite - reče Leonard ustajući - ali neće biti ovog puta.
- Kako to mislite? - upita liječnica iznenađeno, pa i ona ustane i sa nevjericom se zagleda u Leonarda.
- Dosta mi je svega, gospođo doktor - odgovori Leonard. - Baš svega! Izbušili ste me bezbroj puta. Nema otvora na mom tijelu u koji niste svojim instrumentima zavirili. Sve sam mirno podnio, ali više ne želim. Dosta je bilo.
- Ali možete ...
- Umrijeti? - upita Leonard i osmjehne se. - Zar nećemo svi?

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.