Prošlo je sedamnaest godina od kada su se zadnji put moje oči stopile s dragim kamenjarom, obalom i školjićem. Svaki kamen, svako svitanje i zalazak nad pučinom ostavilo je neizbrisiv trag u mom srcu. Proteklo je puno godina i puno života, a ljubav u meni ni malo nije drugačija.

- Čežnja za tvojim domom, dida moj, mučila me sve ove godine – tiho sam izustila gledajući svoj odraz u ogledalu i povlačeći preko usana posljednji potez ruža.

Sve je spremno i vrijeme je polaska. Nervozno vrtim fotoaparat u ruci, dok srce lupa toliko jako da imam osjećaj da to svi oko mene mogu čuti. U auto pustila sam muziku i pokušala pratiti riječi, ali oči samo bježe na poznati krajolik koji nezaustavno promiče i nosi me u moj dragi dom. Zaboravljam stihove i upijam ljepotu što u tom trenu liježe pred moje suzne oči.

Prešli smo pola puta.
Sišli smo s glavne ceste na sporedni puteljak. Truckanje auta po neasfaltiranom putu izmami mi osmijeh i probudi neka davna sjećanja. Ništa se nije promijenilo, još uvijek su tu male udubine, kamen i zemlja, moja prašnjava cesta uspomena. Uz put zelenilo, trska i po koji poljski cvijet. Otvaram prozor dok očima u daljini grabim prve rubove mora i čujem krik galeba. U nosnicama miješa mi se miris svježe rosne trave i opojan miris mora. Dok auto polako ide neravninama, srce mi divlje kuca, ushićeno od bogatstva prirode, od emocija toliko snažnih da se pitam kako sam izdržala toliki niz godina bez ove ljepote .

Brdo je ostalo za nama, izišli smo na cestu,a pogled nam puca na vitke jablanove, pjeskovitu plažu i po koji zaljubljeni par isprepletenih udova punih pijeska. U daljini nazirem prve krovove kuća.

- Miruj! Smiri buru u sebi – u mislima sama sebe umirujem.

Tu je i mostić, pa splavnica…Od radosti smijem se naglas.
Koliko puta sam pred tom splavnicom sjedeći na didovim koljenima čekala da se vrata splavnice polako otvore. Umorne ruke barba Ivana tko zna koliko puta su zavrtile točak taj dan. Čekalo se na ulazak, pa opet zatvaranje, pa onda otvaranje na drugoj strani za izlazak, a cijelo to vrijeme vodili su se razgovori o polju, berbi, vremenu, ulovu toga jutra na parangal ili mrežu.

- Koliko uspomena, lijepih uspomena, dida moj – šapćemo opet sama za sebe.

Dok uspomene zamagljuju mi pogled, ulazimo u mjesto. Pred očima mi prolaze poznate kuće, riva, crkva, škola… Primjećujem i puno novih kuća, pred kojima se sjaje table za izdavanje soba. Tu je sada i nogometno igralište, te teren za boćanje koji je već pun razdraganih mještana.
Gutam svu tu dragost oko sebe i željno tražim pogledom krov stare kuće.

Još je tu u svoj svojoj kamenoj ljepoti!
Kamene stube vode od mora prema kući. Penjem se polako, upijam svaku pukotinu koju je vrijeme napravilo dok me nije bilo. Na vrhu stepenica pomladak stare smokve nježno se prislonio na potamnjeli zid ognjišta. Vrata su klimava, drvo trošno, vidi se da zub vremena grize ih polako i da nema više jake, čvrste ruke koja je to sve dovodila u red.
Preko puta ognjišta je konoba. Naslanjam lice na kamen i dlanom prelazim po starom drvetu i čini mi se da još osjećam opor miris vina i čujem didov glas…

- Dida, vratila sam se – nježno milujem drvene rane i šapućem starim vratima, pred kojima je dida naviše volio sjediti.

Zatvaram oči i misli slobodno lete u neko drugo doba…
Pred sobom opet vidim dragog starca pogleda uprtog u daleki plavi horizont. U jednoj mu ruci čaša crnog vina, dok druga nježno miluje glavu crnokose djevojčice što mu sjedi do nogu…

Auroraisa