1. 9. DEVETA PLANINA

 

       Jedan je čovjek, idući u planinu, nosio na leđima devet katova svojega podzemlja. On je znao da će mu osam ostati teški i preteški, ako se ne popne na deveti. Stvar je bila utoliko nezgodna, što se deveti nalazio ispod svih osam – baš na dnu. Penjanje se moralo obaviti u suprotnomu smjeru, niz leđa.

        I tako, penjući se u planinu, čovjek se istovremeno pokušavao spustiti u dubinu kralježnice, pod kožu vlastitih leđa. Budući da su planinski vrh i dno leđa bili dva oprečna pravca, penjač se mrsio u svoje korake, sudarao se s vlastitim nogama, psovao i ritao se, i sebi nehotice podmetao nogu.

        Penjući se, čovjek je zavijao:

“Gdje je taj vrh, i kad će on? I hoću da mi se kaže - koji je vrh nad kojim vrhom vrh”?!

Penjač je to na sve strane čas urlikao, čas cvilio, ali je samo jednu stvar nijemo i sigurno znao: da drugoga puta nema. To isto su znali i svi ostali supenjači; i koliko su god druge stvari bile nejasne i nedoviđene, toliko je ova jedna bila jasna i vidljiva: drugoga puta nema.

Urlici i usklici olakšavali su penjanje – tako su penjači mislili. Izbacivali su ih iz sebe kao vatrene strijele, s perjem od vjetra. Oko penjača je vazda plamsala mandala njihovih razjarenih pitanja, njihovih nespokoja, muke, žudnje, vjere, nade, pobune, straha. Bio je to ples bez premca – bajka, koju priča ljepota, prerušena u strahotu, i obratno. Obuzimala je dno vida, kraj sluha, i utrobu – divna čarolija bola i nedovršenosti.

A planina – ona je pratila napredovanje planinara, odgađajući srh otkrića, rik buđenja; sve bi opet vraćala u podnožje, govoreći:

“Još se nisam naigrala, još nisam spremna umrijeti”.  

 

U početku je putnik dugo učio da korak razabere od koraka, i smjer od smjera.

“Ovo je uvis, a ovo je nizdol”, tumačio je sebi, misleći da tumači drugima. Drugi su odgovarali pitanjem:

“A što je između”?

“Vrijeme. Vrijeme je temeljna oznaka za raspored u koracima”, objašnjavao je drugima, to jest, sebi. “Istovremeno se ne može u dva smjera”.

I jer je vrijeme proglašeno redotvornim znakom putovanja, putnik je, vremenu na posluh, promijenio na stotine obličja i imena; planina, pa i ona.

“Dokle ćemo ovako”? dahtalo se zborno, a u jedan glas.

 

A onda je, jednoga dana putnik zastao, kao da je dosegnuo cilj; naslonio se na štap od soli, i rekao planini u oba smjera, rekao gotovo poslovno, malone suhoparno:

“Druge planine nema. Ti si jedina, i stoga si za mene odgovorna. Ti si me ovamo dovela, ti me moraš odavle i izvesti”.

To je bio taj dan, kojemu su svi drugi dani uvod, i do kojega vodi strma planinarska staza, da bi se u njemu, tomu danu, na sve strane razišla. To je bio taj dan, kada se u dnu kralježnice pomakne deveta planina. Najprije kao sitan drhtaj otkidanja, a potom krene penjanje bez nogu, sada neodgodivo, kao pravi čas rođenja ili smrti.

Stojeći, čovjek je rastao. Planinski vrh stade silaziti zajedno s oblacima. Čovjek je i opet rastao. Prozvana, planina je obavljala svoj dio posla. Negdje na sredini puta uspon i silazak bezglasno uđoše jedan u drugoga. Čovjek je sve to gledao kao da prisustvuje davno najavljenoj, i njemu poznatoj prikazbi.

On tada dohvati onaj svoj dvostruki hod i slijepi mu korake, položivši korak u udubinu koraka, i smjer na ispupčinu smjera: savršeno su se podudarili, stopili, ujednili. Ogleda se. Pogleda se. Nije više bilo vidjeti planine.

“Gdje si”? upita vrlo tiho, jer je znao da mu je glas gromoran.

I osjeti da je on to “gdje”.

Strpa stopljene korake u d`ep, nehajno, zazvekeće njima kao ključevima od kuće. Osjeti da putuje - da stojeći s ključevima vremena u džepu putuje – da u isto vrijeme putuje u oba smjera, kao i planina, da putuje tako velikom brzinom te je nalikovala na mirovanje, na već-stiglost. Bilo je to najveće otkriće u cijeloj njegovoj hodočasnoj karijeri: cijelo je vrijeme bio tu, cijelo je vrijeme i ne znajući prisustvovao stizanju cilja preda se.

Dok je tako strahovitom brzinom stajao, pomislio je kako bi bilo dobro to svoje dvosmjerje pratiti i promatrati s vrha šešira. Istoga je trena to i učinio; odbacivši štap od soli, i smjestivši se na široku obodu šešira, više nije osjećao ni umor, ni želju, ni potrebu da pita, ni da se rita, ni da viče, ni da riče, ni da drugima objašnjava...

Znalački je zgužvao u džepu svih osam, i saznao još jednu, devetu i posljednju važnu stvar: da drugoga putnika nema.

 

 

Ni druge planine, ni drugoga puta, ni drugoga putnika...

 

 

            Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)