Kad sam te jutros ugledala pred vratima ambulante, problijedila sam, misleći, što ćeš ti tu. Smijao si se k`o budala. Eto, kad jesi budala. Mislim, onako, od dragosti.
Ti si možda, jedini koji pozna moje slabosti, jedini koji me zna zbuniti. Otkud ti inspiracija? Danima mislim o tome, kako me ništa ne može iznenaditi, a tebi to uvijek nekako uspije. Tako i danas. Ipak sam ti se objesila oko vrata i nisam te pustila pola minute. Ti si se sjetio da, i kad bih imala karte za operu, nemam društvo. Za operu nemam drugo društvo osim tebe. Ali me sram, jer nisam te se prva sjetila. Ti si se sjetio mene. „Za deset godina prijateljstva! Idemo, nas dvoje?“ pitaš. Nego kako, nego idemo. Super. „Dođi sutra na večeru sa onim tvojim lipim dečkom!“ odmah planiram susret. Jer dugo se nismo vidjeli. Otkako si s njim, slabo imaš vremena za tvoju staru prijateljicu. Ali, razumijem, ne predbacujem ti zbog toga... „On je na nakom kongresu, dolazi tek u nedjelju, ali eto mene, nemoj kuhati, idemo vani...Idemo u saunu, ako ti se da...“
Grliš me još jednom i ideš dalje svojim poslom. Kolegica me upitno gleda: „Tko je bio onaj zgodni momak s tobom maloprije?“ „Sven.“ odgovaram kratko s osmijehom i vraćam se poslu i obavezama.
Sada opet razmišljam o tebi. Mislim o vremenima iza nas. O trenucima koje smo proveli zajedno. Goli. U tišini. U razgovoru. O naoko bezveznim susretima. O trenucima koje smo proveli svečano odjeveni, gdje smo za druge ljude izgledali kao zaljubljeni par. I jesmo bili zaljubljeni. Ti u jednog, a ja u drugog muškarca. Bila sam ti rame za plakanje u blagdanskim danima. Jedino tada nisi znao kud sa sobom. U svim drugim vremenima je bilo lako biti sam. I biti neshvaćen... Obitelj koja je imala očekivanja koja nisi mogao ispuniti. Svi su se kao, brinuli za tebe. Onda sam došla ja. Jednostavna, direktna, konkretna, kako bi ti rekao. I moja kćer koja te s oduševljem prihvatila za svog i maminog prijatelja. Bila je naprosto zadivljena činjenicom da si zabavan, veseo, djetinjast... i da si drugačiji. Zavoljele smo te. Otvorio si nam vrata jedne do tada neupoznate ljudske duše. Otvorio si nam nove vidike u kojima se ljudi ne svrstavaju po seksualnoj orijentaciji, ili bilo kojim drugim ljudskonapravljenim razlikama.
Ipak snosim dio odgovornosti za tvoj „outing“. Moje navodno ohrabrivanje ponekad je bilo agresivno: „Dokle misliš patiti? Dokle dvostruki život? Dokle prikrivanje? Zbog koga? Svijet je pun homoseksualaca i nitko ih ne dira. Otvori se! Budi svoj! Odjebi sve...“
Urodilo je nekakvim plodom. Tvojim roditeljima je trebalo dosta vremena da prihvate. Prijatelji su prihvatili istog trena. Ma, osjetili su oni davno, da nisi hetero.
A ti, kako si ti? Ti si danas zadovoljan. Prepoznajem to blistanje. Nije te strah. I ljubiš. To me jako, jako veseli. Za tebe tu sam. Ma, za sve drame, zlu ne trebalo. Jer volim te. Ti to znaš. I voliš me od svih drugih drugačije. A opet je i ipak je ljubav jedna - ljubav. Za sve.