97. DEMONSKI SABOR

Demoni su se sjatili na jedno još razmjerno sigurno mjesto, u jednu rupu na Balkanu. Tu su vijećali što učiniti da bi se spriječio dolazak Novoga doba.

Neki su među njima, skrivajući strah, hohotali i podvriskivali, tvrdeći da je Novo doba pusta izmišljotina izvjesnih maštolovaca. Drugi su ih, opet, stišavali, trezveno opažajući da je možda tako, ali da možda i nije.

“Opreza radi, uzmimo da je tako. Hoće li u tomu dobu biti mjesta za nas”? postavio je pitanje jedan mlađahni demon. I dodao:

“Volio bih nedvosmislen, ljudski odgovor”.

Sve se rogate i krljuštave glave okrenuše put predsjednika.

“Pod uvjetom da se uistinu radi o novomu dobu, za nas, nažalost, u njemu neće biti mjesta”, izgovori teška srca demon-predsjednik. “Mi smo vrlo nečovječno izbačeni iz igre”.

“Ako je tako, onda smo uistinu ugroženi”! kliknu zbor. “Morali bismo se uozbiljiti i združiti naše snage...”

Predlagalo se svašta. Savjetovalo da se pričeka i provjeri. Raspravljalo. Svađalo, međusobno se optuživalo. Nadgornjavalo. I na kraju je po svima pala olovna prašina šutnje. Onda netko nevino upita:

“Je li kasno da se upišemo u obične ljude”?

“To nam ostaje kao posljednje, očajničko sredstvo”, izjavi predsjednik. “Čuo sam da su neki već prebjegli. Dobili nove iskaznice, novo lice. Ali vam moram reći: u slučaju naše pobjede takve ćemo prebjege razapeti na mučila, i nećemo ih odande skidati dok traje naša rasa. To vam jamčim, pa vi odlučite”.

Demoni su krišom u sebi vagali, zbrajajući i odbijajući neizvjesnu dobit i jednako neizvjesni gubitak, stavljajući na kocku časovitu tijesnu sigurnost za volju možebitnoga nadolazećega spasenja. Neki su zauvijek ostali u stanju neodluke. Neki su odlučili ostati. Neki, pretrčati u suprotni tabor. U svakomu slučaju, njihova je odluka i opet bila  isključivo u službi vlastite stražnjice, što će reći, demonska.

 Koža se ne svlači tek tako...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)