Osjećaj je bio sasvim čudno obavijen nestvarnom paučinom, sivom i bolnom i znao je da sanja, da leži u svom krevetu, pijan, naravno, uvjeravao je sebe u to, ali mu nije pomoglo: u potpuno stvarnom snu, koji ga uvjeravao kako je to java, vodio je razgovor u staroj gostionici, u blizini njegova doma, dokazivao prijatelju besmisao svekolikog Univerzuma. Trzao se u snu, nastojeći se probuditi, pobijediti tu dualnost, koja ga je rascijepila na pola, pa jedna njegova polovica leži u krevetu i znoji se, isparavajući alkohol, dok ona druga, isto tako istinita, stvarna, sjedi u gostionici i raspreda o egzistencijalnim pitanjima. Misao da ludi, ta strašna misao, prostruja njime, tijelo mu zatrese drhtavica i bolno zaječi u snu: nije se uspio probuditi, naprotiv, noćna ga bol još jače mrvila svojom težinom, pa mu se oznojeno tijelo bolno zgrčilo u položaj fetusa, a nogama mu projurile horde mrava, žareći, žareći, žareći...bol je rasla i rasla, mravlja horda plazila nesmiljeno njegovim trzajućim tijelom, sasvim mokrim od znoja: grčevi ga počeli potresati, bolno mu grčeći mišiće, znoj izbijao, tekao...

    Počeo je piti prije ravno devetnaest dana! Devetnaest ludih, bjesomučnih dana, lutao je gradom, neobrijan, poduža mu kosa neuredno padala na čelo, umašćena, neoprana, siva, padala mu niz koščato duguljasto lice, tankih pramenova, nalik na mokre repove pacova. Svaku bi večer, dok bi nesigurno stajao za nekim od mnogih šankova toga dana, davao sebi svečano obećanje: ujutro ću oprati kosu! Ali bi jutro bilo u pravilu iznenađujuće bolno, drhtavog tijela, ruku pogotovo, bolna stomaka i samo sa jednom mišlju u bolnoj glavi: piće! Potrebno mi je piće! Mučan ritual jutarnjeg povraćanja uvijek bi mu ponovo govorio o besmislenosti njegova života, zgadio bi se svako jutro sam nad sobom, ali želja za pićem, prvim pićem koji će unijeti mir u njegov uznemireni organizam bila bi toliko snažna, da bi uvijek odnosila pobjedu, gorku pobjedu koja je u svojoj konačnosti vodila porazu. Kosa, a i čitavo njegovo tijelo, ostalo bi neoprano, neuredno, dok bi što je brže mogao grabio prema prvom šanku dugim i ranojutarnjim nesigurnim korakom. Svakog dana ista bolna procedura se ponavljala! Više nije mogao mnogo ni piti, bilo mu dovoljno nekoliko pića i već bi bio sasvim pijan. Pad tolerancije! Znao je to, razumio, ali nije ga bilo briga!

    Imao je on i svojih "suhih" razdoblja: ni kapi ne bi popio po nekoliko mjeseci. Transformirao bi se bez nekog vanjskog vidljivog povoda u pristojnog trezvenjaka, čistog, urednog, uvijek svježe obrijanog. Ponašao bi se normalno, poput svih ostalih, ako je to normalno: išao bi na posao, sa posla kući, u kino, u šetnje, na kavu...živio pravim malograđanskim životom. Nakon otprilike četiri mjeseca počela bi ga obuzimati nervoza, zatim, bijes, pa očaj...osjećao je da se njegov "luđački period" neumitno približava, osjećao se slabim, nemoćnim oduprijeti mu se i prezirao je sebe i svoju nemoć. Odgađao je neizbježno, povlačio se u samoću, među knjige, čitao je mahnito. Sve je radio mahnito, sa mnogo strasti. Nije bio umjeren ni u čemu, pa ni u piću. Shvaćao je svoj problem, točno je znao što je sa njim, ali nije nalazio snage pobijediti svoju slabost, jer kad bi tijelo počelo vapiti za pićem, on bi se odupirao, grčevito, bolno, ali bi na kraju uvijek rekao: "U vražju mater sve! Ionako sam već mrtav! Ovo nije život! Ovo je dugo umiranje!" i popustio bi svojoj slabosti, naručio prvo piće i ispijao ga polako, pažljivo! Nakon obično dva mjeseca teške borbe sa samim sobom, gubio bi rat i popuštao. Odlučnim bi korakom ulazio u prvi lokal, jer sad mu laknulo, više se ne mora boriti, ne mora patiti, bar će jedno vrijeme uživati u svojoj slabosti, a kasnije…Naručio bi prvo piće čvrstim glasom, u kojem se nije moglo naslutiti njegovo duhovno stanje, stanje puno bolnih urlika!

    Ah, kako je to piće prijalo! Govorio je: "Baš kao da mi  anđeli plešu jezikom!". Volio je taj moćni, žestoki, vrući osjećaj u grlu, koji je palio na svom putu do stomaka i tu blaženo grijao, grijući mu dušu, donoseći dugo željeni mir, mir kakav bez pića nikad nije mogao doseći. Trenuci moći! Trenuci snage! Moćni sati njegova života! Snaga! Oslobođena misao! Sloboda! Koja je vodila u ropstvo!

   Bili su kratki, ti trenuci moći, snage, a zamijenila bi ih ubrzo slabost, svakim danom sve veća i sve više razarajuća, kidajući mu misli, rastrzajući mu  um, donoseći bol za bolom! Patio je, mnogo, beskrajno i često se pitao, čemu sve to? Odgovor nije nalazio, a pakleni kovitlac njegova života se nastavljao: pijani dani ludog očaja, smjenjivali bi mirne trezvenjačke dane, točno poput sata, otprilike svakih šest mjeseci. Zatvoreni pakleni krug! Nikad kraja...

    Snažan grč ga strese i on naglo ustane i nekako se iskobelja iz mokrih plahta, sasvim promočenih zaudarajućim znojem, čitav se tresući i nešto nesuvislo mrmljajući, otvori vrata spavaće sobe, prošeta hodnikom do dnevne sobe, izađe na mali balkon, prekorači željeznu ogradu i nestane u dubini, u noći, tiho, gotovo nečujno, izuzme li se ružni i tupi udarac, koji je potmulo odjeknuo i nikog nije uznemirio u hladnoj zimskoj noći.

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".