Koliko cijenimo darovan nam raj, uz puno povjerenje, koje je Darovatelj imao u nas, kada nam ga je darovao?

Gdje se to zaustavila naša čista želja, i mogućnost da sobom oplemenimo svaki kutak i svaki djelić tla po kojem hodamo, svaki atom daha kojeg udišemo, svaki djelić duge, kada nam pogled krene ka rakoši neba, otvorenog od kišnih kapi, koje nas miluju poslije teške žege?

Busamo se u prsa, o, ruka nam je utrnula od busanja, a grudi poplavile od silnog udaranja i dokazivanja..

"ECCE  HOMMO", povikao je netko, pa se tisuću glasova pretvorilo u jedan jedini: EVO ČOVJEKA!!...

Kako to gordo i ponosno zvuči..

Evo čovjeka, evo svakog od nas u tom čovjeku, koji se šepuri svojom naprednošću..

A čime se to može pohvaliti?

Razvitkom znanosti?

Usponom tehnologije?

Znanost bez duhovnosti, tehnologija bez nadmoći, da li je to dovoljno da opravda ime ČOVJEK?

Gledajući foto album bliske prošlosti ljudske, samo gomila besmisla pravda se svojom postojanošću..Razlog za pogreške uvijek se pronalazi, makar kao spomen da se više ne čine:

 

A pogreške se događaju sve češće...

Znanost je progutana opsesijom za dokazivanjem, opsesijom da se čovjeku olakšaju koraci vlastitog bitka, a zapravo sve je u službi materije, koja zaboravlja dušu..

Zaboravlja samilost.

Zaboravlja da prst na okidaču nikad ne bi trebao biti..

Na sve moguće načine nas se odvraća od vraćanja sebi, u predvorje naše vlastite božanstvenosti, gdje je sveti kalež prepun  spoznaje, koja ne treba posrednike.

Život nam uljepšavaju lažima, glamourom, sjajem, nametnutim idealom ljepote, koji postaje kliše...

Tjeraju nas da kušamo sladunjav nektar iluzija, i gutamo sve što nam serviraju na stol..

Jer vjekovima usađuju u nas, da je baš to što je pred nama, najbolje za nas..

Kada se otkriva tamna strana življenja, svi okreću glavu, jer, treba sa osmijehom igrati onako kako nam sviraju.. Dok na kraju ne zaboravimo da smo vođeni nevidljivim koncima poput lutaka, nečijom tuđom rukom, ali nikako Božanskom..

I opet, u pozadini svega nije Bog, nego čovjek, lišen Boga u sebi.

Nameću nam kojekakve hijerarhije, zidove, slike i svece, tjerajući nas da ljubimo drvo i kamen, ne bi li oživjelo pod našim usnama..

Spaljuju, blasfemiraju one malene, za koje je netko rekao da ih najviše čuvamo, jer je njihovo kraljevstvo nebesko..

Dekadencija materije, vuče dekadenciju duha.. I kako da doživimo uzdignuće, kada su nam stopala zaglavljene u mulju močvarnom, kojeg idealnim životom zovu?

Ženi se oduzima ljupkost, jer, usred bajke u koju je smještena, smještaju je u sobičak zbilje, oduzevši joj čarobni dvorac u kojem je toliko željno čekala svoga princa.

Lakrdije i komedije postale su dio tog miljea bajke..

I sve se rastače u jurnjavi za vlastitim identitetom, jer, svi moraju glumiti uloge koje su daleko od njihovih stvarnih likova...

Zemlja postaje Rubikova dimenzija, u kojoj svi grčevito pokušavaju složiti svoje boje.. Što brže..

Što brže..Tempo kojeg se mora uhvatiti..

I onda pobjedonosno priznajemo da smo dostigli vrhunac civilizacije, i kad smo došli do vrhunca, možemo lijepo skliznuti dolje..

Daleko je to od vrhunca..

Mnogi od nas ipak uz sebe nose šalabahter, na kojem piše samo nekoliko riječi, ali se traže na svakom životnom ispitu: Ljubav, samilost, skromnost..

Mnogi se skrivaju iza klaunovskog osmjeha i odijela klošara, ne bi li opstali u ovom svijetu, jer, sve ljudske vrijednosti se raspinju na drvo..

Reći ćete, pa gdje je onda vrhunac našeg vremena, gdje je pravi portal iza kojeg se obožanstvenjeni čovjek krije?

U prihvaćanju vlastitog puta, kojeg nam duša u nama šapće, i neprihvaćanju onoga što tvrdo smatramo istinom..

Kada se Duh uzdigne iznad materije, tada i materija oplemenjena,dobiva drugačiji oblik.

Igre moći u krivim rukama, postat će igre nemoći, jer, Ljubav ne traži dokazivanje i manipuliranje.. Sama po sebi, oslobođena svega što nije, obnovit će svaku poru našeg svemira.

Ja u to duboko vjerujem, i ne posustajem.

Da li sam klaun ili klošar, svejedno..Šalabahter uvijek nosim uza se.