Death metal je vrsta glazbe koja je nastala iz heavy metal pokreta dok je isti odlazio u underground. Koristeći odbačene zvukove i buku koja podsjeća na industrijske objekte, death metal grupe stvaraju akustičnu umjetnost iz poremećene distorzije i grlenih urlanja izobličenih vokala. Iako nije prigodan za prijenos na radiju, death metal je osvojio publiku širom svijeta, koja se sastoji od ljudi koji se dive neovisnom duhu i ponosu pojedinca u odnosu na društvo, što je death metal prigrlio. Metalci diljem svijeta su osnovali death i black metal grupe, magazine, obožavateljske internet stranice i radio programe, promičući metal pokret do novih visina, ispod radara mainstream percepcije.

Death metal glazba

Death metal je strukturalni heavy metal koji uvelike koristi elemente klasične i industrial glazbe. Njegovo naslijeđe se podjednako sastoji od neoklasičnog heavy metala iz 1970-tih i hardcore punka iz ranih 1980-tih; ako ubacite Discharge, Judas Priest i King Crimson u mikser i podesite ga na najveću brzinu, možda će te dobiti nešto poput death metala.Bilo je potrebno razdoblje od otprilike 1983. - 1988. da se death metal u potpunosti razvije i u tom je trenutku proživio šest zlatnih godina plodnog razvoja prije nego što je posustao kada ga je black metal prerastao u popularnosti. Death metal, kao originalni underground oblik glazbe, je bio potpuno nepoznat većini ljudi do 1997. kada je postao topovsko meso mainstream komentara nakon nekoliko pucnjava u školama. Tijekom 1980-tih i ranih 1990-tih je bilo nemoguće naći death metal u običnim glazbenim prodavaonicama; većina ljudi ga je naručivala poštom od malih tvrtki koje su isključivo imali death metal u ponudi.

Underground je zapravo replicirao svaki aspekt obične glazbene industrije, uključujući novinare i radio stanice, kako bi se izbjeglo zagađenje "komercijalnom" i "mainstream" glazbom. Kaže se da je death metal "strukturalni" jer, nasuprot rock glazbi, njegov cilj nije povratni, rekurzivni ritmični riff koji ohrabruje neprestanu silinu kroz stih - refren strukturu; death metal, poput black metala poslije njega i progresivnog rocka i klasične glazbe prije njega, koristi "narativnu" (pripovjedačku) strukturu pjesme, ili niz fraza koje su povezane na takav način da utječu na glazbenu i umjetničku promjenu kroz čitavu pjesmu.

Dok rock teži pronalaženju slatkog riffa i njegovom neprestanom korištenju, a i većina starog heavy metala čini isto, death metal je poput opere: njegov cilj je uvođenje novih riffova kako bi kroz njih stvorio razgranatu strukturu motiva koji se rastvaraju u konačnu dominantnu temu. U ovome je death metal (kao i prog rock i synthpop grupe koje su utjecale na njega) bliži klasičnoj, nego rock glazbi. Povijest rock glazbe su pisali komercijalni promotori koji su pokušali ustanoviti njenu "autentičnost" i jedinstvenost te su stoga gotovo svi mainstream izdavači neprijateljski raspoloženi prema death metalu.

Death metal nas podsjeća da rock, blues i jazz glazba nisu izvorno nastale u Americi, nego da su se temeljile na stoljećima europske popularne glazbe (I-IV-V struktura akorda bluesa je nastala iz europske folk glazbe a "blues skala" je izmjena azijske i keltske skale).

Rock glazba je prijevara, a njeno oglašavanje je čini boljom nego što zaista i jeste, a to je ista, stara glazba ukrašena kao proizvod.

Death metal se, više nego i svaki žanr prije njega, otrgnuo od rock tradicije te stoga predstavlja prijetnju rock ustanovi i njenim prihodima. Death metal je, poput većine glazbenih pravaca modernog vremena, pod neprestanim napadima ne samo od vanjskih interesa, nego i iznutra, zbog ljudi koji zbog vlastitih interesa pokušavaju stvoriti rock glazbu i prikazati je kao death metal. Ovi pokušaji pojednostavljivanja žanra bi koristili onima koji to pokušavaju, jer bi mogli stvoriti prozvod koji bi se lako prodavao (budući da bi bio sličan već utvrđenim glazbenim trendovima, prodavao bi se brzo i naširoko) te ujedno i tvrditi njegovu "autentičnost" pripadanja vanjskom obliku umjetnosti poput death metala. Ove lažne death metal grupe su zagadile žanr pomoću iste mainstream dogme i glazbenosti koju je death metal želio izbjeći. Ovaj raspad, poput svih ljudskih društvenih raspada, se pojavljuje kroz sebičnost pojedinaca koji ne žele priznati da je zdravlje žanra važnije od njihove osobne koristi.

 Death metal je cvjetao od sredine 1980-tih do sredine 1990-tih i onda je zbog većine namjena bio zamijenjen black metalom. Gdje je death metal bio strukturalan s velikim naglaskom na kromatske, stoga i ritmične fraze, black metal je koristio pripovjedačko ustrojstvo temeljeno na melodiji (također inovacija od kasnijih i progresivnih death metal grupa, poput At the Gates, Atheist, Demilich i Gorguts). Zbog toga je teško ustvrditi gdje je točno stao death metal i počeo black metal, iako su u svojim razvijenim oblicima različite vrste. U ovome, a i u estetskim sastavnicama posuđenih od raznovrsnih mainstream grupa poput Slipknota i Nirvane, death metal živi i dalje.

Povijest death metala

Death metal se uzdigao od kraja hardcore punka ujedno želeći ponovno oživjeti duh metala; pokrenute 1969., proto-metal grupe poput Black Sabbatha su postale izgubljene među hard rock (Led Zeppelin) i prog rock grupama (King Crimson) te im je bilo potrebno redefiniranje. Agresivan, prejednostavan i nepovezan sa suvremenom glazbom, zvuk hardcore punka je bio pogodan te je stoga i bio uklopljen u heavy metal. U tom postupku, budući da se hardcore punk oslanjao na bujicu "power akorda" ili fraznoj umjesto ritmičnoj kompeticiji, metal je postao nešto sasvim novo. Ova promjena se prvi put mogla čuti u speed metal grupama poput Metallice, Slayera, DBC, Rigor Mortisa i Nuclear Assaulta. Fraze su postale dulje, pjesme složenije, a vrsta riffinga koja je ponavljala ritam koristeći jedan akord je postala rjeđa; nova vrsta glazbe je bila u nastajanju. Međutim, ove grupe su još uvijek bile zakopane u sklonostima metala pod utjecajem rock glazbe; death metal se potpuno odvojio od njih. (Zanimljivo je spomenuti da je krajnji odmak predstavljao trash, ili hardcore punk križane grupe koje su stvarale pjesme nalik na punk koristeći metal riffove; oni su toliko sveli glazbu na svoju srž da se ona morala ponovno uspostaviti te je, imajući velike ambicije, posegla za pripovjedačkom skladbom umjesto za običnim rock stilovima).

U razdoblju od 1983. - 1985. je nastao stil koji je bio između death metala, black metala i trasha i iz njega su svi naslijedni žanrovi crpili svoju glazbenu inspiraciju. Bathory, Sodom, Hellhammer/Celtic Frost su stvorili osnove tog stila, kojeg su kasnije u Amerikama ojačale grupe Possessed, Slayer i Sepultura. Iz ovih utemeljiteljskih grupa su se razvili stilovi death i black metala. Mnogi navode Venom kao tvorce izraza black metal, oni su, glazbeno govoreći, bili čvrsto usidreni u heavy metal tradiciju.

Zlatne godine death metala su bile između 1988. i 1994., tijekom kojeg vremena su nastali klasici žanra i sve njihove varijacije. "Percussive" death metal je grmio iz industrijske istočne američke obale; Texas je stvorio oštri i rešetkasti nezemaljski zvuk; Florida je stvorila ritmični i otuđeni Tampa stil death metala. Progresivne grupe iz SAD-a i melodične grupe iz Švedske su zaokružile stil, što su učinili i nebrojeni križanci, uključujući doom metal i speed metal križane grupe.

Međutim, do 1994. je žanr dosegao trenutak odluke: kako da se dalje razvija da bi mogao održati korak s black metalom, koji se proširio u melodiju istom brzinom kao što se death metal proširio u ritmičku strukturu, te je prijetio da postane popularniji? Death metal žanr je postao zaglavljen između onih tvrdokornih, koji su inzistirali na uskoj definiciji stila, i "inovatora" koji su ga željeli pretvoriti u rock glazbu, ali su obje skupine u nastojanjima da kontroliraju vanjske činitelje zaboravili na one unutarnje te su ideologija i umjetnički duh death metala bili izgubljeni. Kao takav se death metal činio senilnim te je bio zaboravljen nekoliko godina.

Death metal, u vrijeme pisanja ovog teksta, još svira nekoliko starih grupa iz kasnih 1980-tih, koji još uvijek stvaraju kvalitetnu glazbu, ali njihov broj se smanjuje svake godine. Općenito zdravlje metal zajednice je loše jer se usredotočuje na jedinstvenost vanjskog izgleda, a ne na skladbu i umjetničku cjelovitost. Dok se i dalje nadamo death metal oživljavanju, vjerovatnije zvuči činjenica da će on jednostavno zauzeti svoje mjesto u povijesti, a nama će ostati albumi. Death metal majice U underground death metal subkulturi, majica koju nosite--koja na sebi ima logo vaše omiljene grupe, organizacije ili koncepta--određuje kojem sloju društvenog postignuća u death metal zajednici pripadate. Vaš ukus utvrđuje vašu razinu unutar intelektualne hijerarhije temeljenoj na onome što su njeni članovi u stanju glazbeno shvatiti, ili možda podnijeti. Na primjer, netko bi u Cannibal Corpse majici mogao biti zanemaren od nekoga tko nosi Beherit majicu, jer Beherit ima više ezoteričnu i teorijsko-avantirističku publiku od one koja voli glupi i zaostalo-bućkasti zvuk Cannibal Corpsea; majice određuju koje grupe vaš um može podnijeti te stoga i često određuje vrstu identificiranja kaste unutar hijerarhije obožavatelja. Oni koji pokušaju umjetno stvoriti ovaj identitet se često nađu u situaciji da odgovaraju na teška pitanja pod neugodnim okolnostima. U obrnutoj situaciji bi se netko u Atheist majici mogao smijati nekome tko nosi Sarcofagovu majicu da je filistinac. Ovo omogućava postojanje više zajednica unutar hijerarhije death metal zajednice, koje mogu jedna drugu pogledom odrediti, a također omogućava razlikovanje metalaca od hordi normalnih trutova koji ne rade ništa drugo nego kupuju Creed CD-ove i pjevajuće plastične ribe.

Death metal grupe su sklone korištenju složenog latinskog jezika za opisivanje svijeta u pogledu njegove funkcije i njegovih tehnologija, ostavljajući emocionalnu terminologiju rock i blues glazbi. Njegov cilj nije prihvaćanje osjećaja pojedinca, nego ukazivanje na posljedice strukturalne promjene u svijetu koji nas okružuje.

Ne iznenađuje činjenica da je death metal, kao pokret, također strukturalan. Za razliku od rock žanrova, u death metalu nalazimo na gotovo potpuni nedostatak riječi koje označuju rodove i ljubavnih pjesama. U death metalu se ne govori o emocionalnom bježanju od stvarnosti. U death metalu se radi o stvarnosti. Simboli služe kao važan temelj između načina na koji glazba zvuči i onoga što estetski predstavlja, uključujući ideje koje su glazbenika nadahnule na stvaranje.

U death metalu postoji nekoliko glavnih kategorija simbolizma: "okultna", morbidna i tehnološka. Umjetnost death metala--kao što se može vidjeti na majicama, zakrpama, letcima, i naljepnicama--obuhvaća sve ove kategorije.

Kategorija okultnog predstavlja protivljenje moralnosti; kao "nihilistički" žanr, death metal glazbenici teže da budu realisti i da prepoznaju da stvarnost ostaje ista bez obzira kako mi određujemo nešto kao moralno loše ili dobro i da će objekt, ma koji god on bio, služiti stvarnosti na razini funkcije, a ne morala.

Kategorija morbidnog predstavlja još jedan nihilistički pogled na stvari u tome da je smrt ne samo stvarnija od našeg moraliziranja protiv nje, nego da će nam se neizbježno i dogoditi i da nas treba podsjetiti na to. Gdje okultizam koristi pentagrame, pradavne natpise, mistične znakove i demonske predodžbe, morbidnost za svoje teme ima bolesti, užas, podčinjenost i tjelesne deformacije (uključujući i tijelo/um okrenuti protiv samih sebe, kao u filmovima o zombijima).

Tehnologija čini čudan spoj s umjetnošću death metala jer se obično koristi za modificiranje jedne od ostalih dvaju kategorija. Isto kao što se Sotona na kraju Black Sabbathove pjesme prikazuje kako se smije i širi svoja krila nad pokoljem mladih ljudi zbog profita, tehnologija se prikazuje kao amoralna te, prema tome, kao nešto što se može okrenuti protiv čovjeka svakog trenutka. Ako se poveže s morbidnosti, onda imamo umjetnost koja razotkriva ljude koji su zarobljenici tehnologije, ali su ujedno od nje i ovisni; ako se tehnologija poveže s okultizmom, onda imamo ili tehnologiju u službi okultizma ili je okultizam prikazan kao naturalistički, koji se protivi tehnološkom čovječanstvu.

Mnogi pitaju: "Da li su death metal grupe sotonističke ili okultističke?" Odgovor je i da i ne. Death metal grupe su okultističke u tome da su se sve osnivačke grupe i one koje su ih slijedile usmjeravale na okultizam ili su ih zanimala istraživanja na tu temu, što je očito u njihovim tekstovima. Međutim, malo njih prakticira misticizam i čini se da ga većina isključivo koristi kao metaforu. Ovo je pogodno zbog toga što naše moralno društvo, čak i ako je sekularno, temelji svoju moralnost na žido-kršćanskoj mitologiji.

Svako akademsko istraživanje okultizama u death metalu mora također uzeti u obzir doseg primijenjenih oklutizama. Žido-kršćanski, babilonski, istočni, nordijski te simbolizam i ideologije urođenika iz Amerike se pojavljuju u tekstovima i konceptualnim planovima death metal grupa.

Kada se heavy metal razvio kao odgovor na kulturu hipija oko njega, uzeo je mračnije teme do novog intenziteta i upozoravao na apokalipsu. Petnaest godina kasnije su speed metal grupe jadikovale o sudnjem danu. Ali kao što je "Vrli novi svijet" Aldousa Huxleya različit od Orwellove "1984", tako je death metal prihvatio da će apokalipsa doći s jaukom, a ne sa praskom i da je njeno napredovanje neizbježno. Ova paranoična logika koja razara dušu je stvorila prijeko potrebnu potrebu da se nadvlada praznovjerje i samosažaljenje spokojnog doba. Ove grupe su, kao posljedicu, poput približavanja Nietzscheovom ponoru i odlaženja unutar umjesto preko njega, prigrlile filozofiju nihilizma i uživanje u intelektualnim, osjetilnim i duhovnim krajnostima umirućeg doba.

Iz ovoga se mnogo toga može naučiti o ljudskoj budućnosti: nihilizam nas oslobađa velikog dijela našeg straha tako da se izravno s njim suočava. Death metal grupe su prouzročile epsku promjenu u američkoj subkulturi od one moralne do one u kojoj se radi o egzistencijalnom samo-prihvaćanju, ali još više od toga su "krvavi" tekstovi mnogih grupa za cilj imale poricanje društva o zajedničkom strahu od smrti.

 Ideologija ima važno mjesto u generaciji tekstova i koncepata svake grupe. Za većinu je ono osobno zapravo političko kada se radi o izboru glazbe, intelektualnim nastojanjima unutar nje i vrijednosti koje su predstavljene u temama tame, smrti, okultizma, rata, genocida i patnje.

Death metal odražava svoje porijeklo u hardcore glazbi, ali ipak njegova heavy metal strana se odražava u korištenju osobnog radije nego kolektivnog kao sredstva komunikacije.

Pravo malo čudo je činjenica da se death metal nije srušio pod vlastitom težinom, ili da je postao pokretan moralnošću, te stoga i društveno prihvatljiv poput emocore-a ili "life metal" grupa u vremenu preplavljujućih komercijalnih motivacija ljudskih nastojanja.

Njegova underground scena ostaje i dalje jaka i prkosno neovisna. Kako sve više ljudi osjeća potrebu da se povuče iz trulih mainstream vrijednosti i ponašanja, death metal ideologija pruža bljesak nihilističke, ali i impresivne anti-neurotične budućnosti.

Copyright © 2000-2006 Dark Legions Archive