Bog-sunce i gospodar zemlje  Daždbog bio je Perunov sin. Svestranim ga učini otac, tako je Daždbog bio i bog rata, bog dragih metala, bog rudnika, bog koji daje bogatstvo, te ujedno bijaše  on i vratar podzemnog svijeta.

No kranimo mi od početka. Kad to bijaše, nikom nije važno, važno je samo da jednom bijaše.

U planini živio neki pošten muž. Radio taj od jutra do sutra u rudniku sve samo kako bi udovoljio željama svoje žene. A bila to prava guja. Svakim danom bivala ta sve zlobnija i zlobnija. Činilo se kao da je samom vragu iz vreće ispala. Oblačila se ona samo u najfinije svile i kitila najskupljim dukatima. Gizdava bijaše ta goropadnica. Iako joj je muž bio bogata roda, novca nikad nije bilo dovoljno za sve njene prohtjeve. Zato se jadnik i mučio u rudniku. Svakog bi dana odlazio raditi prije svitanja i kući se vraćao nakon zalaska. Dugo nije taj vidio sunca, zato i postade blijed poput mlijeka. A i usta mu još duže nisu okusila dobrog obroka, zato postade tanak poput pruta. No, nije zabrinjavalo goropadnicu što joj muž u rudniku kopni, njoj je samo bilo važno uresiti se poput kakve grofice ili barunice. A i one su se mogle posramiti pred raskošom njenih haljina i bogatstvom nakita.

I bio to dan kao i svaki drug. Ustao onaj jadnik usred noći i put pod noge pa pravo u rudnik. Nije se ustala goropadnica da ga isprati.

Teškim korakom vukao je svoju zlu sudbinu. Što napraviti? Otjerati je i skrati sebi muke? Ali kako, kad je bio dobrog srca i kad unatoč svemu voli tu goropadnicu? Dok je bio tako zadubljen u svoje misli susretne on putem hromog vuka. Sažalio se nad njim, jer vidje da je zvijer mršavija i jadnija od njega samog. Dadne mu on onaj maleni komadić suhog mesa što ga je ponio sa sobom od kuće. Vuk halapljivo pojede i najmanju mrvicu. Onaj dobri muž nastavi svojim poslom.

Sutra dan na putu za rudnik susretne on opet onog vuka. I danas mu nekako bi žao one zvijeri te posegne rukom u svoju torbicu i još mu jednom baci komadić mesa.

I tako svakog dana. Čim bi čovjek iz kuće iskoračio vuk bi ga čekao. Uvijek ga životinja pratila do rudnika i čekala na povratku. Svakog bi ga dana hranio taj pošten muž komadićima mesa koje je ponio sa sobom. Bivao vuk sve deblji i jači, a čovjek sve mršaviji i slabiji.

Jednog dana u rudniku nije više mogao ni kramp držati. Bolestan i izmučen sruši se na pod. Uzalud su mu ostali rudari pokušavali pomoći, poštenom mužu nije bilo spasa.

Ona goropadnica, guja mu žena, mjesto pogreba, platila sebi najbolje krojače da joj kroje i šiju crninu po mjeri.  Jadnika pokopalo kao najvećeg siromaha, a ne čovjeka bogatog roda.

Nakon što je preplovio rijeku mrtvih, stigao on pred vrata podzemnog svijeta. Tamo ga dočeka strašan vratar.

- Što tražiš od podzemnog svijeta, smrtniče?- jezivim glasom prozbori vratar.

- Ne tražim ništa, želi samo ući- odgovori mu čovjek.

- Nisam ni sumnjao u tebe. Kakav si bio na životu, takav si ostao i u smrti. Nikad ne tražiš ništa za sebe, uvijek se beskrajno daruješ za druge. Tako si činio i za onu goropadnu guju ženu, pa i ranjenu zvijer koja je bila predodređena za umiranje. Ali ti si je spasio iako joj nije bilo spasa. Ti si preuzeo njenu smrt, premda je nisi ni poznavao. Velika su to djela, žrtvovati se radi drugih, a pri tom ne tražiti ništa zauzvrat.

- Nisu to bila nikakva velika djela-odgovori mu čovjek- Vidio sam bol u očima vuka i nisam je mogao zanemariti, morao sam mu pomoći. Nije istina da nisam dobio ništa za uzvrat, velikodušno mi je prepustio svoju smrt, jer kako je svakog dana jačao, vidio sam da je njegov život vrijedniji od moga, da ga više od mene zavrjeđuje jer će ga znati iskoristiti. Ja sam imao samo spoznaju da će mi idući dan biti kao onaj prethodni i da nikad neću imati snage osloboditi se svojih okova.

- Skroman i spreman n žrtvu. Iako su te pokopali kao siromaha, ti vrijediš više od bilo kojeg kralja. Ja sam Daždbog, vratar podzemlja i bog rudnika. To sam bio ja, koji se preobrazio u onog vuka kako bih provjerio jesi li stvarno toliko plemenit. Pokazao si mi to svakog dana brinući se za mene, a mogao si me tako lako ostaviti da umrem od gladi. Promatrao sam te i u rudniku kako se mučiš radi goropadne žene koja to ničim nije zaslužila. Upravo zbog svoje nesebičnosti i požrtvovnosti u podzemnom životu darujem ti sva blaga koja čovjeku trebaju. . No blaga ovdje nisu kao na zemlji-reče tako Daždbog i otvori vrata podzemlja.

Onaj pošteni muž se zahvali i sramežljivo uđe. I sve je bilo onako kako mu je Daždbog obećao. Sve ono što nije imao za života imao je u smrti. Radost, sreću, zadovoljstvo i mir. To su bila najveća bogatstva koja čovjeku trebaju, a ne fine svile i zlatni dukati koji krase gizdave goropadnice.