“ Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju.

    A on odvrati:

     Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.

     Kad od sebe dajete, istinski dajete.

     Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?

     A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?

     I što je strah od nužde nego nužda sama?

     Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?

     Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju – i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.

     A ima ih koji imaju malo i sve daju.

     To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad nije prazna.

     Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.

     Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.

     Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;

     Oni daju kao đto u dolini mrča širi miomiris u prostor.

     Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.

     Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;

     I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

     A ima li išta što ćete zadržati?

     Sve što imate jednog će se dana razdati;

     Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.

     ......

    

     Često kažete: „Dao bih, ali samo potrebitima.“

     Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.

     Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.

     Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega što vi imate.

     I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni čašu i iz vašega potočića.

     I koja zasluga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrđu, primanja?

     I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiđen?

     Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.

     Jer, odista, život daje životu – dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.

......

 

     I vi primaoci  - a svi ste vi primaoci – ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.

     Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;

     Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.“

 

Halil Džubran, PROROK