DALEKO JE TOSCANA

Bilo je to prije mobitela. Ni telefon nije imao svatko. Pisali smo pisma, razglednice i dopisnice. Ljubavne sastanke smo dogovarali usmeno i poštivali dogovore. Viđali smo se jedanput do dva puta tjedno i živjeli za te dane.

Mladeži koja danas odmah uskače u krevet, a ekspresno i u zajednički život, to je nepojmljivo. Plaze jedni po drugima na svakom ćošku i nikad nisu upoznali draž skrovitog poljupca. Drhtava ruka u ruci im je valjda neki zaostali relikt iz prošlosti.

No, ja mislim da smo mi više uživali.

Upravo danas se sjećam jednog ljeta iz tog vremena. Užaren dan, ja na glavnom kolodvoru kupujem povratnu kartu s rezervacijom za put na koji idem za tri dana. Sve ispite sam položila i dokoličarski se šetkajući idem prema centru. Kupujem sladoled i sjedam na Zrinjevac u hladovinu, dan je zbilja vreo.

Dva momka tegle prtljagu, vidi se da će prema kolodvoru, ali kao usput bi se malo odmorili. Pristojno pitaju na engleskom mogu li sjesti do mene. Ja samo natucam engleski, pa im samo rukom pokažem da sjednu. Ja zbrzam sladoled jer mi se već topi preko ruke. Ljepljivim slatkim prstima vadim cigaretu, sa strane sijevne upaljač. Dok povlačim prvi dim nad ponuđenim plamenom, znatiželjno virim u garavao lice uokvireno crnim kovrdžama i kao gar crne oči. Simpatično, neobrijano lice, možda se nije brijao tek dva-tri dana, oči mu gore.

Obojica pokušavaju povesti konverzaciju. Ja natucam sve ponuđene jezike pomalo, nedovoljno za pravu komunikaciju. Nekako se ipak sporazumijevamo.Oni su Talijani, iz Toscane. Ugodni su, znatiželjni, ne žuri im se. U Splendidu na terasi popijemo hladne pive, razgovaramo, očima, rukama i nogama. Kovrčavi inzistira da mu dam adresu. Skeptično zurim u njega, jasno osjeća da mi se sviđa i nedvosmisleno pokazuje da se i ja sviđam njemu.Njegov prijatelj, na simpatičan način balansira između nas dvoje. Sunce je već jako nagnuto prema zapadu, uskoro će topla ljetna noć. Kažem da moram ići. Dignem se. Digne se i on.

Ne sjećamm se više što mi je odvuklo na trenutak pažnju, ali on je to vješto iskoristio.Moje lice se najedanput našlo u njegovim rukama. Utisnuo  mi je brz, ali siguran i čvrst poljubac u moja, čuđenjem poluotvorena usta. Htjela sam kao negodovati, ali svidjelo mi se pa je ispalo komično. Nasmijali smo se istovremeno od srca. Razoružao me.

Nakon toga sam mu dala adresu, u sebi misleći: ništa od toga, ali ajde da ovu lijepu slučajnost lijepo i završimo. Na rastanku me samo čvrsto zagrlio, toliko čvrsto, kao da me nikada neće pustiti. Za kraj, jedan posve nježan poljubac i dugo nećkanje da pusti moju ruku.

Oni su krenuli prema kolodvoru, ja na tramvaj. Gledala sam za njima dokle god sam ih vidjela, zaprepaštena sama sobom i svojim ponašanjem.

U studentski dom je nakon tjedan dana stigla prekrasna razglednica rascvjetane Toscane. Iznenađena, zbilja je nisam očekivala, brzo sam potražila curu iz susjedne sobe, Istrijanku koja je govorila Talijanski i zamolila je da mi prevede tekst sa razglednice. Nije bilo google-a, ni google prevoditelja. Napisala sam odgovor i zamolila je da mi i njega prevede na Talijanski. Poslala sam odgovor misleći kako je pristojnost time zadovoljena.

Ali, razglednice su nastavile stizati, po dvije tjedno.Moja Ida je prevodila i uživala u ovoj neobičnoj romansi. Stizale su tako punih godinu dana, a tada sam ja to prekinula.

Eh, da sam bila hrabrija, ali...Daleko je Toscana...!

A birao je tako lijepe razglednice, htio mi je dočarati svoju Toscanu...