Negdje u daljini vidjela su se svjetla grada. Negdje su na nebu blistale zvijezde, razigrane u nastojanju udvoriti se Mjesecu. Pa čak i krijesnice su plesale neki svoj ples. Sve oko nas je bilo treperavo, nježno i svjetlucavo. U zraku mir, opuštenost, ljubav, razumijevanje, pripadnost. Naslonjeni jedno na drugo, dijeleci sebe sa svakim udisajem, gledajući u moćne vrhove borova, očekivasmo odobrenje za svaki slijedeći zagrljaj, za svaku slijedeću misao. Trenuci kratki i u toj kratkoći preneseni u vječnost. Minute ispunjene skladom zajedničke postojanosti. U to vrijeme, na isto mjesto, On je spustio te dvije duše u naša tijela, htijući da se sretnemo upravo tada i upravo takvi.
I sa neizrecivom ljubavlju, sam otišla u san, ponijela sa sobom osjećaj koji ne mogu nazvati nikako drugačije nego Božijim blagoslovom.