Mračna strana prošlosti

 

Sve što se događa nekom drugom, patnje, nepravde, nesreće....lako je sagledati situaciju i osjetiti što je ispravno i kako postupiti. Kad se nađeš osobno u vrtlogu divlje igre života, ne stigneš postavljati pitanje – Zašto ja?, i neznaš kud bi sa sobom. Izgubljeno. Tako sam se osjećala tada, tako se osjećam i danas. Osramoćeno i poniženo. Izdano. Da nastavim? Nema smisla nabrajati i uzalud trošiti dobre riječi na pokušaj izbjegavanja direktnog objašnjenja današnjih emocija uzrokovanih prošlošću. Tada, ........ tada sam samo osjećala užasan strah. Krivnju.

Nije ni važno koliko sam imala godina, važno je samo da sam bila oskrvnuta. Nisam bila zaštićena. napuštenost i usamljenost su izjedale moj premalen i nevin um. I valjda sam tada počela brisati vlastitu prošlost. To je bio moj obrambeni sustav. Sustav za preživljavanje. Hvala Bogu, bio je funkcionalan, jer ipak sam danas normalna, zdrava osoba koja je nastavila postojati, ali................ali ne i živjeti.

Ne mogu reći da znam u kom trenutku sam izgubila pojam o granicama između stvarnosti i mašte, znam samo da je ta granica jednom nestala i nije se više vratila. Čak ni danas neznam.

Ne znam tko sam uistinu ja.

Blokada.

Sad nikakve riječi ne pronalazim da opišem agoniju duše i tijela.

Misli šute.

Možda je i bolje tako. Buljim u televizor, ton je isključen. Zujanje. Koncert nekog regge benda, u žarkim bojama i, pretpostavljam, veselom ritmu. Svi imaju osmjeh na licu. Zavidim im. Zašto je meni osmijeh izbrisan sa lica. Gdje je nestao moj osmjeh? Jednom mi je netko rekao da imam čaroban osmijeh, osmijeh koji razoružava....

 Ali to je opet jedna druga priča...........

Valjda je ovo bio pokušaj izbjegavanja. Duša mi ne dozvoljava da otvorim ranu koju je godinama lječila. I nije ju zalječila. Možda doista moram ponovo pustiti krv, da iscuri gnjoj koji se nakupio u rani....da je pročistim.

Pije mi se piva.

 

Kako prija njen opor, hladan okus na uzavrelim usnama. I sad sjedim tu, buljim u ovaj moj ljubljeni ekran, pijuckam pivu i skupljam hrabrosti.

Hrabrost da se suočim sa mračnom stranom prošlosti.

Kaledioskop.

Tako mogu opisati slike koje me progone. Uvjerena sam, mada ne i potpuno sigurna, da imam osam godina. Sjedim u fotelji i gledam tv. Bili su Snorkijevci. Oni maleni plavi, slični štrumpfovima, samo su oni živjeli pod morem. U krilu sam, osjećam strah. Ljetno je vrijeme, i imam samo kupaće gaćice. Ruka zavućena u moje gaćice.

U mojoj glavi vrisak, na mom licu suze.......ali tog dana.....tog dana dijete od osam godina skamenilo se i nije znalo što da uradi. Nije znalo što se događa. Možda je to normalno.

Duboko negdje u svom malom srcu osjećalo je nešto zlo, iako nije bilo svjesno. Tu malu, nerazvijenu i nevinu dušu, prvi put je ugrizao osjećaj krivnje.

 

Bijes u meni tutnji. Ne mogu pisati. Potežem dim za dimom dok ne osjetim kako mi reže grlo i probada pluća. Bijes u meni divlja. Čak ni suza više nemam da isplačem svu bol koja se nakupljala u meni godinama. Kad se samo sjetim koliko dugo sam samu sebe mrzila zbog toga. Koliko sam se osjećala krivom i prljavom zbog toga. Kako sam uništavala svoje tijelo fizički zbog toga. Kako sam osjećala odbojnost prema svakom dodiru drugog ljudskog bića. Prijezir koji je poništio sve druge osjećaje. Suha i gola mržnja uperena u ta sjećanja. Uništiti bilo što, samo da uništim, razbijem, zdrobim, zgnječim........onako kako sam bila uništena ja.

 

Nebrojeno puta sam pročitala u novinama, kinjigama pa čak i filmovima da moram naučiti oprostiti. Ako ne oprostim neću moći živjeti svoj život dalje. Svu pozitivnu energiju trošiti ću na pokapanje mrskih sjećanja, i ponestat će mi energije za sadašnjost. Nisam to uzimala za ozbiljno. Sve do ovih posljednjih par godina. Platila sam danak svoje ljutnje i bijesa. Ipak, još ne mogu da oprostim. Sve bi dala da mogu da zaboravim. Neka mi oproste svi i Bog dragi, ali koliko sam samo puta poželjela biti dijete jednog roditelja, napušteno dijete, pa čak i silovana od neznanca..........jer sam se nadala da tada ne bi imala ovaj osjećaj krivnje. Sve to, samo ne zlostavljanje od strane osobe unutar moje obitelji. Od strane osobe koja me trebala štiti od takvih stvari. U tim trenutcima sam izgubila vjeru u obitelj.

 

Sjećam se jedne noći.

Jednog izleta.

Broda.

Ruke na mom tijelu.

Vrisku dijeteta.

Plač.

Rivu prepunu uzbunjenih ljudi.

Strah.

- Samo je ružno sanjala

netko je govorio u noć...............

Zašto sam šutila? To je pitanje koje si postavljam svaki dan. Svaki prokleti dan kad se probudim. Zašto sam šutila? Zašto nikom nisam ništa rekla? JER SAM SE OSJEĆALA PROKLETO KRIVOM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 

Prokleto krivom. Kako sam mogla znati? Jesam li trebala znati? Zašto nisam znala?

Tako jako sam željela nekog okrivit za sve to. Taj neko je bila moja majka. Usmjerila sam ljutnju na nju jer me nije zaštitila.

Morala je znati.

Bez da joj kažem. Pravilo prirode je nalagalo da ona zna.

Ona nije znala. Ona me nije zaštitila. Ona mi nije pomogla. O ženskim i sličnim stvarima odlučila je razgovarati samnom kad sam dobila prvu mjesečnicu. Kad sam imala trinaest godina.

Punih pet godina bila sam sama. Punih pet godina živjela sam sa krivnjom i mržnjom u sebi. Stvarala sam si neki moj svijet u kojem  je sve pet. Gutala sam knjige ko blesava. Obožavala sam sve te predivne tuđe živote. Radosti i patnje. Živjela sam njihove živote. Postojala sam, ali ne i živjela.

Kuda su nestala moja sjećanja?

Sjećam se kad sam se vrtila na ogradi i pala i razbila ruku. Sjećam se kad sam u klompama se vrtila na cesti prekrivenom škaljom i licem poljubila pod tako snažno da mi se kamenčić zabio u lice na milimetar od oka. I danas imam taj ožiljak. Sjećam se da sam nosila bocu mineralne i zapela o crijevo za vodu, pala na razbiveno staklo i rasjekla podlakticu. Sjećam se da sam vozila biciklu i susjed mi je gurnuo štap u prednje kolo da sam preletjela biciklu i naglavačke se strovalila na cestu. Ubila sam boga u njemu poslije. Sijećam se da smo se igrali skrivača i da sam trčala preko nedovršenog krova, pala koljenom na brukvu i razdreala se do kosti. Sjećam se kad sam prvi put s tatom sjela na motor i opekla ljevu nogu na vrući auspuh. Sijećam se da smo se igrali partizana i njemaca i kako sam dobila kamenom u potiljak. Sjećam se kako me golemi val odgurao preko rive među brodove i zaglavio naglavačke između broda i zaštitne bove. Sjećam se kako smo susjedu izgazili vrtal jer nam je probio novu kožnu loptu, jedinu takvu u susjedstvu. Sjećam se svoje prve spoznaje smrti. Sjećam se kako sam pala sa trešnje visoke bar tri metra kad nas je drugi susjed ulovio u tarašu. Sjećam se kako sam preskoćila ogradu od dva metra u jednom hipu kad nas je treći ludi susjed naganjao s puškom jer smo mu krali šipke. Sjećam se da sam se jednu noć probudila baš u vrijeme granatiranja, i nisam mogla ustati. Noge uopće od straha nisam osjećala, bila sam paralizirana još sat vremena i u ledenoj groznici. Sjećam se da nam je nepoznati čovjek plačao rundu za rudnom pića koliko smo pivali kada su naši oslobodili Knin. Sjećam se onog kišnog dana kada sam prvi put dopustila poljubac.

 

Sjećam se onog dana kada sam roditeljima rekla da odlazim. Kada sam spakirala kofere i kupila kartu u jednom pravcu za Zagreb.

Sjećam se da sam tada prvi puta vidjela oca da plače.

Ali prošlost je bila jača od mene i dopustila sam da me otjera iz doma.

 

Sjećam se kako me neka nevidljiva sila u svemu tome vjerno čuvala.

 

Postoji još jedna slika.

Ratno vrijeme. Svi smo kod bake, jer je tamo najsigurnije. Otvaraju se vrata. Navlačim debeli poplun sve do nosa. Čvrsto stišćem oči. Osjećam kako se tamna sjena nadvija nad mene. Pravim se da spavam. Ruke se pokušavaju  zavuči ispod popluna. Mahnito čvrsto stežem taj jedini sigurnosni pojas oko sebe. Ruke odustaju.

- Laku noć

Hladne ruke odlaze.

 

Koliko toga je izbrisano iz mog sijećanja nikada neću saznati. Voljela bih samo da mi memorijska kartica u mom smantanom mozgu proradi, jer danas imam Božanskih razloga da pamtim. Da pamtim i da nikada ne zaboravim.

Ipak, još uvijek brišem sijećanja.

 

Iako sam sada sve ovo napisala, ne osjećam se nimalo bolje. Još uvijek nisam oprostila.

Ponekad mi dođe da odem kući, da ga pogledam u oči i da mu kažem:

- Znam što si radio. Znam da ja nisam kriva. Znam da si ti bolesni gad kojeg će dostići zaslužena kazna. Znam, ali ti opraštam.

 

Voljela bih kad bi imala snage za to. Hrabrosti za to.

Da oprostim