DA DA NE TREPNEM OKOM

U Koreji je izbio građanski rat. Izvjesni je general harao gradovima i selima, te su žitelji, na glas o njegovoj okrutnosti bježali u planine, ostavljajući svoje domove praznima. Palež i rušenje bili su generalov trag.

Stigavši u jedan takav napušten grad, general razasla vojnike da pretraže kuće. Vojnici pretražiše grad uzduž i poprijeko, i vratiše se s izvještajem da su našli samo jednoga jedinog čovjeka. Bio je to svećenik, koji nije htio napustiti hram, već je sjedio pred svetištem, zaronjen u molitvu. Vojnici se nisu usudili da ga ubiju. Osjetili su strahopočitanje pred čovjekom, koji se očito nije plašio smrti.

Rekoše to generalu. Ovaj se razljuti i na samu pomisao da ima netko, tko se njega ne plaši. Pomislio je da taj svećenik zacijelo nije dobro obaviješten o tomu, tko je osvojio njegov grad. Uputi se u hram. Njegovi su koraci bahato tutnjali praznim svetištem. Pred vratima unutarnjega svetišta sjedio je malen čovjek, spokojna izraza lica. General stade preda nj, raskrečivši noge. Čovjek je bio suhonjav, bos, i činio se posve neuznemiren generalovom pojavom.

“Što - zar ti ne znaš tko sam ja?” zaurla general.

“Pa tko si?” mirno upita svećenik.

“Ja sam netko, tko će te proburaziti mačem, a da i ne trepne,” zagrmi general, i povuče mač iz korica.

“A ja sam netko, koga ćeš proburaziti mačem, a da i ne trepne,” odgovori smiješeći se svećenik.

Kad je general to čuo, ostade kao gromom ošinut. Shvatio je da se našao pred nečim njemu nepoznatim. Pred čovjekom, koji se nije plašio umrijeti. Potom se pokloni svećeniku, i nijemo se, na prstima, povuče iz hrama.

Nije prošlo mnogo vremena, a general se opet pojavi pred svećenikom, sada u običnoj odjeći, bez mača, i oznaka moći. Poželio je saznati ono, što čovjeka oslobađa straha od smrti. Postao je svećenikov učenik.

                (Korejska priča)

Vesna Krmpotić, PRIRUČNIK ZA PREDSJEDNIKE I PRINOŽNIK ZA NAROD, zbornik priča iz opusa NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH